Tema o kojoj se premalo govori i piše!

Svjetski dan prevencije samoubojstava  obilježava se svake godine 10. rujna.

Kod nas je taj dan, s tim u svezi,  prošao bez odjeka, kao voda ispod mosta!

Međutim, ova tema kod nas se gotovo i ne spominje, kao da ima malo ili uopće nema samoubojstava, što naravno nije točno.

Nu, činjenica je da nema dana a da u Hrvatskoj netko ne izvrši samoubojstvo.

Ne, za to se nismo borili!

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, 1 od 100 smrtnih slučajeva u svijetu posljedica je samoubojstava, odnosno  oko 730.000 ljudi godišnje umire od tog čina, stoga je iznimno važno podizati razinu svijesti o samoubojstvima te promovirati korištenje  provjerenih mehanizama prevencije i smanjenja broja samoubojstava, a Svjetski dan prevencije samoubojstava prava je prilika za to.

Međutim, žalosna je i zabrinjavajuća činjenica da se u nas tome pridaje nedovoljna pažnja. Naime, u proteklih deset i više godina Hrvati su se ubijali "kao muhe", ili su pokušali sebi oduzeti život. U tom razdoblju ubilo se na tisuće osoba, dok je i veliki broj onih koji su pokušavali izvršiti suicid. Žalosno je da se među tim nesretnim ljudima nalazi i iznimno veliki broj hrvatskih branitelja ili članova njihovih obitelji. Mediji ovome gotovo ne posvećuju nikakvu pažnju. Netko je jednom rekao da ako će se pisati o samoubojstvima bit će još više ljudi koji će se nastojati  ubiti, što naravno nije i ne može biti točno. Ali, zbog čega se Hrvati ubijaju? Zbog toga što žive u slobodnoj, samostalnoj i neovisnoj državi, ili zbog „svjetske“ krize? Ljudi se odlučuju na ovaj očajnički čin iz različitih razloga. Branitelji ne mogu podnijeti da se prije svega pojedini političari iz njih izruguju, da ih smatraju "povlaštenima", da im podmeću, da ti koji su na vlasti, lijevi ili desni, žive poput faraona, a da oni ne mogu zadovoljiti ni osnovne životne potrebe. Postoje doduše neki "centri" za PTSP-i, ali osim u Zagrebu, oni nažalost ne djeluju na način da se smanje samoubojstva. Bio bi zanimljiv podatak, kojeg vjerujte nitko ne zna, da znamo koliko je  hrvatskih branitelja učinilo suicid, od završetka Domovinskoga rata, pa do danas. Ono što je osobito teško je činjenica da se unazad deset godina ubio i relativno veliki broj djece ljudi koji su stvarali hrvatsku državu. Ne, o tome se također ne govori i ne piše, to je "vojna tajna". A ubijaju se i djeca mlađa od 14 godina, kao i ona u dobi između 15 i 18. Da sve bude još i gore, porazan je podatak da  se više djece ubilo nakon Domovinskoga rata, nego u vrijeme agresije! Tužno i žalosno. Netko bi se već trebao zamisliti i nad time. Kad je riječ o hrvatskim braniteljima, onda bi prije svega znatniji obol trebalo dati Ministarstvo branitelja, ali i svi mi drugi. Treba nastojati da se osmisli  neka jača i bolja  nacionalna strategija za borbu protiv suicida, jer ovo je dosad prešlo sve granice zdravog razuma.

Inače, pored samoubojstava, u Hrvatskoj svakog dana nestane neki čovjek ili dijete! Kako je to moguće? Stoga pozivamo sve nadležne i ine institucije da se pokrenu i oko ovakvih stvari, a ne da nam je već postalo "normalno" da se neki branitelj baci s petog kata, zapali, ili odreže vrat motornom pilom ili da netko samo preko noći nestane, poput jesenjeg lista.

Spomenimo još da se u Koprivnici, u središnjem parku, nalazi prvi spomenik jednom branitelju koji je izvršio suicid - Draganu Nogiću, pripadniku „Puma“.

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91.(UHBDR91.)