Tko je ovdje lud: oni koji su ginuli za Hrvatsku ili oni koji danas slave Jugoslaviju

Zašto nas vrijeđaju oni koji Hrvatsku nikad nisu htjeli? E moja Domovina ....

Kažu da branitelji pretjeruju. Da se ponašaju “čudno” kad se netko igra sa simbolima Domovinskog rata. Da su preosjetljivi, da je “vrijeme za pomirbu” i da trebamo pustiti “mlade” da se izraze kroz kulturu, umjetnost i slobodu govora. Kažu… A ja kažem – ajde, nemojte kakiti.

Jer znamo mi dobro što se krije iza te “slobode izražavanja”. Iza tih kulturnih performansa gdje se šara po hrvatskim simbolima, gdje se ispred publike, često financirane iz državnog proračuna, pljuje po Domovinskom ratu i onima koji su dali život za ovu državu. Znamo mi dobro tko stoji iza tih skupova, tko se pojavi u prvim redovima – pa evo, recimo, Zoran Pusić. Čovjek koji se godinama “bori za ljudska prava”, a zapravo u svakoj prilici relativizira Domovinski rat, kleveće hrvatske branitelje i nostalgijom miriše na Jugoslaviju. A zaboravio je na oca Eugena, časnika NDH-a. Kada njega i slične vidite – jasno vam je da se ne radi o nikakvoj umjetnosti ni slobodi, nego o staroj, ofucanoj zvijezdi petokraci koja se opet pokušava ugurati kroz stražnja vrata.

E, a onda vam kažu: “Zašto se branitelji bune? Prošlo je 30 godina, dosta je rata.” Ma nemoj? Kažite to onima koji još uvijek traže svoje najmilije, onima koji nikad nisu dočekali ratnu odštetu, onima koji gledaju zločince kako šeću slobodni zahvaljujući famoznoj aboliciji. Kažite to onima koji se i danas, nakon svega, bore s noćnim morama i uspomenama koje ne blijede. Mi koji smo bili tamo znamo svaki detalj, svaku bitku, svaku poginulu dušu. I vjerujte, ima puno toga što ne želimo reći javno. Ne zato što se bojimo, nego zato što mnogi ne bi vjerovali – koliko su slabo naoružani ljudi, vođeni vjerom i ljubavlju za Domovinu, uspjeli napraviti protiv onih što su bili višestruko jači.

I zato, kada netko pred nama svira četničke pjesme, kada na pozornicu stavi one koji su motivirali zločine nad Hrvatima, kada netko pokušava “revalorizirati” bivšu Jugu – nemojte se čuditi što reagiramo. Nije to ludilo, to je zdrav razum.

Zamislite apsurd: danas otvaraju 40 srpskih kulturnih centara, a hrvatski branitelji nemaju dovoljno veteranskih domova ni zdravstvene skrbi. Manjine imaju veća prava od većine. Svaka manjina ima pravo na svoj centar, svoj program, svoj proračun, dok branitelji – ljudi koji su iznijeli ovu državu na leđima – čekaju u redovima za lijekove i preživljavaju s mirovinama na rubu egzistencije. Ali zato su mediji puni priča o “braniteljskim povlasticama”. Da, baš.

I onda, kad dignemo glas, kažu: “Govore mržnje! Radikalizam!” A tko financira novine koje pljuju po vlastitoj državi? Tko daje novce iz proračuna za udruge koje vrijeđaju ustav, zakone i same temelje Hrvatske? Vladajući. Da, oni koji se busaju u domoljublje, a istovremeno pune džepove onih koji sanjaju Jugoslaviju i zvijezdu petokraku.

E moja Domovino… Stvorili smo te u krvi i boli, a sada gledamo kako nas polako, tiho, podmuklo razaraju. Nekad su to činili tenkovima i granatama, danas to rade dotacijama, predstavama i “kulturnim” performansima. Razlika je samo u oružju.

I onda pitaju: “Zašto se branitelji bune? Zašto su uvijek protiv?”
Odgovor je jednostavan: jer ne želimo gledati kako ono što smo stvorili u ratu – gubimo u miru.