TKO LAŽE O DOMOVINSKOM RATU? OVA ODLUKA IZ 1991. DAJE SVE ODGOVORE

ZABORAVLJENA ISTINA KOJA RUŠI MITOVE: Pobunjeni Srbi 1. travnja 1991. proglasili pripajanje Srbiji – tko danas o tome šuti?

Dok se u javnosti i dalje pokušava relativizirati uzrok Domovinskog rata, postoji jedna činjenica koju nitko ne može izbrisati – 01. travnja 1991. donesena je odluka koja je jasno pokazala što je bio stvarni cilj pobune dijela Srba u Hrvatskoj: odvajanje od Hrvatske i pripajanje Srbiji.

Ta odluka, donesena u Korenici od strane tzv. Izvršnog vijeća SAO Krajine, bila je otvoreni čin pobune protiv ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske. Potpisao ju je Milan Babić, čovjek koji će kasnije pred međunarodnim sudom priznati sudjelovanje u progonu nesrpskog stanovništva. No, ono što je tada učinjeno, danas se sustavno prešućuje.

ODLUKA KOJA JE OTVORILA VRATA RATA

Samo dan nakon događaja poznatog kao Krvavi Uskrs, pobunjeni Srbi ne samo da su mobilizirali teritorijalnu obranu i paravojne formacije, već su zatražili i izravnu pomoć iz Republika Srbija, uključujući logistiku, kadrove i sigurnosne strukture.

Istovremeno su tadašnju hrvatsku policiju nazvali “agresorskom”, tražili povlačenje snaga Republike Hrvatske s njezina vlastitog teritorija i – najvažnije – proglasili da SAO Krajina postaje sastavni dio Srbije.

To nije bila politička retorika. To je bio jasan čin secesije i pokušaj prekrajanja granica silom.

POVIJESNE ČINJENICE KOJE SE NE MOGU IZBRISATI

Ova odluka nije pala s neba. Ona je bila dio šire strategije velikosrpske politike koja se provodila uz logističku i vojnu potporu Jugoslavenska narodna armija, a čiji je cilj bio stvaranje etnički homogenog prostora.

Rezultat? Okupacija gotovo trećine hrvatskog teritorija, uključujući Knin, i višegodišnji režim obilježen masovnim protjerivanjima Hrvata, razaranjem gradova i sela, te logorima, mučenjima i ubojstvima.

To nisu interpretacije – to su sudski utvrđene činjenice.

I upravo zato je vojno-redarstvena operacija Operacija Oluja bila legitimna akcija oslobađanja okupiranog teritorija, a ne nikakav “zločinački pothvat” kako se to danas pokušava prikazati.

TIŠINA KOJA POSTAJE SUUČESNIŠTVO

No, ključno pitanje danas nije što se dogodilo 1991., nego – zašto se o tome šuti?

Zašto nikada nismo čuli jasnu osudu ove odluke od strane Milorad Pupovac i struktura koje se pozivaju na prava Srba u Hrvatskoj?
Zašto dio nevladinog sektora i javnih osoba redovito problematizira Oluju, ali prešućuje početak pobune i pokušaj razbijanja Hrvatske?

Jer bez ove odluke iz travnja 1991., nema ni razumijevanja onoga što je uslijedilo.

HRVATSKA NE SMIJE ZABORAVITI

Najveći problem nije što druga strana reinterpretira povijest – to je očekivano. Problem je što hrvatsko društvo sve češće prešućuje vlastite činjenice.

Dok drugi brižno čuvaju svoje narative, u Hrvatskoj se ključni događaji marginaliziraju, izbacuju iz obrazovanja i medija, kao da se nikada nisu dogodili.

A dogodili su se.

I zato treba jasno reći: Domovinski rat nije počeo bez razloga, niti je Hrvatska bila agresor. Naprotiv – suočila se s organiziranom pobunom i pokušajem teritorijalnog komadanja.

Odluka od 01. travnja 1991. nije fusnota povijesti. Ona je jedan od ključnih dokaza tko je započeo proces razbijanja Hrvatske.

I dok god se ta činjenica prešućuje, prostor za manipulaciju ostaje otvoren.

IZVORNI DOKUMENT OVDJE