To smo mi: bacamo hranu, trošimo preko svake mjere - i u isto vrijeme kukamo kako smo gladni!

Prošlu (2024.) godinu ispratili smo s uobičajenim željama (zdravlje, mir u svijetu, sreća, blagostanje…), uz uobičajene čestitke (i uglavnom) prepune trpeze, a bilo je i "pucačine" - odnosno, nije izostala ni pirotehnika, kako ona dopuštena, tako i nedopuštena. Osim što su ispaljene tone eksplozivnih sredstava (u koje se "utuklo" milijune eura - procjene za 2020. godinu kretale su se u rasponu od "nekoliko desetaka milijuna kuna", a do danas smo zacijelo "napredovali" i u tom smislu) uz neminovne ozljede u većini djece (ponekad i teške, s trajnim posljedicama - ali koga briga, pucati se mora!...) enormno smo, preko svake mjere trošili.

Podaci pokazuju kako je u Hrvatskoj tijekom prosinca 2024. godine potrošeno preko 3,5 milijardi eura (ili 904 eura po glavi stanovnika - uzimajući kao temelj za izračun broj žitelja Republike Hrvatske iz zadnjeg popisa od 3.871.833). Dakako, ne vrijedi to za sve, niti su svi trošili jednako, ali većina svakako jest - i to preko svake mjere.

Međutim, ono što je još poraznije i nad čime se trebamo dobro zamisliti, jest naše postupanje s hranom. Naime, najnoviji podaci govore kako se u Hrvatskoj godišnje baci između 286 i 300 tona hrane godišnje! Neki od analitičara izračunali su: kad bi se ova količina kućnih prehrambenih potrepština spakirala na kamione (šlepere), mogla bi se formirati kolona od Zagreba do Slavonskog Broda (dakle, u duljini od 190,42 kilometra).

Uzmimo ovu donju granicu kao temelj izračuna, pa se pokušajmo malo "poigrati" brojkama kako bi izvukli iz svega neke zaključke.

Podijelimo li količinu od 286.000 tona hrane na broj stanovnika Hrvatske po posljednjem popisu (2.860.000 : 3.871.833) vidimo kako svaki žitelj Lijepe naše godišnje baci gotovo 74 kilograma (točnije: 73,86 kg) upotrebljive hrane godišnje, tj. mjesečno 6,16 kg, a dnevno 0,20 kg (oko 200 grama). Na prvi pogled, tih 200 grama bačene hrane i ne izgleda baš previše - ali uzmimo u obzir da se izračun odnosi na SVAKOG žitelja (neovisno o godinama, spolu, imovnom stanju i prehrambenim navikama).

Pokušajmo, nadalje, izračunati u kojoj bi mjeri ova bačena hrana mogla utjecati na standard najpotrebitijih - i to prema brojkama što ih iznose sindikati koji su kod nas najglasniji kad je u pitanju socijalni položaj radništva i građana. Dugogodišnji predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata (NHS), Krešimir Sever (pa i neki drugi čelnici sindikalnih organizacija), ne rijetko naglašavaju kako u Hrvatskoj "svaki peti stanovnik živi na rubu siromaštva" - dakle, prema ovim procjenama, to je oko 20% od ukupne populacije.

Uzmimo sad to kao približno točnu i objektivnu procjenu (iako nema nikakvih pouzdanih pokazatelja da je tomu doista tako) i pretpostavimo da 20 % naših građana živi "na rubu siromaštva" - što naravno, podrazumijeva i oskudicu u hrani.

Jedna petina stanovništva (u odnosu na posljednji već spomenuti popis) iznosi 774.367. Kad podijelimo količinu bačene hrane s ovim brojem potencijalno socijalno najugroženijih (286.000.000 kg. : 774.367), dobijemo brojku 369,33 - što znači da bi svaki naš žitelj koji "živi na rubu siromaštva" pravednom preraspodjelom imao na raspolaganju dodatnih 369,33 kg godišnje, tj. 30,77 kg mjesečno ili nešto više od 1kg hrane dnevno; i podsjetimo opet - SVAKI (potencijalno) socijalno ugroženi stanovnik, neovisno o uzrastu, spolu i prehrambenim navikama.

Jesu li ovo teme za razmišljanje, pogotovu sad u ovom post-blagdanskom razdoblju, kad su mnogima još uvijek "teške" glave a u želucima osjećaju mučninu (od neumjerene konzumacije hrane i pića)?

Imamo li pravo kukati kako nam je loše i gladni smo, dok na drugoj strani većina nas bahato i neumjereno troši i razbacuje!? Naravno, ne može se nikako osporiti da i pored svih socijalnih programa, djelovanja Caritasa, Crvenog križa, pučkih kuhinja itd., ljudi u potrebi ima (u kojoj zemlji ih nema!?), ali crno na bijelo se može dokazati kako ih zasigurno NE BI BILO kad bi oni koji troše previše i bahato se razbacuju bili malo (samo malo!) osjetljiviji i skloniji solidarizirati se s njima, pa donirati višak hrane umjesto što ga bacaju u kontejnere!

Velika većina u Hrvatskoj ima svega - a mnogi i više nego im treba i mogu potrošiti. Ono što nam kronično nedostaje jest: skromnost, poniznost, umjerenost i osjećaj za bližnje…

Volimo se pohvaliti kako u Lijepoj našoj živi preko 90% kršćana i to nominalno, na papiru, prema izjašnjavanju na popisima stanovništva jest tako (po popisu iz 2021. godine: 83,2 % katolika, 3,32 % pravoslavaca, 0,26 % protestanata i 4,83 % ostalih kršćana), ali koliko ih se doista ponaša sukladno temeljnim načelima vjere (za koju se opredjeljuju slobodnom voljom i po svojoj savjesti) kad je u pitanju odnos prema bližnjima?

Koliko?

Jesu li kršćani i oni koji su zaboravili kako su oholost, neumjerenost i škrtost smrtni grijesi?