Traži sina od 1991.: 'Puzala bih ovako bolesna da ga nađem. Da mi ga je naći... Pa da umrem'

ČETNICI JOJ ODVELI SINA

'SAMO DA GA NAĐEM' Osim slike, s kojom često razgovara, od njega joj je ostala samo košulja. Našla ju je u podrumu, oprala, zamotala u papir i čuva je poput relikvije sve ove godine

Moj sin Martin radio je kao strojobravar u Borovu. Krajem 1990., kad se počelo šuškati o ratu, prijavio se u MUP u Vukovaru i dobio uniformu. Taj zadnji dan kad sam ga vidjela, došao je kući, dala sam mu ručak, nije bilo struje ni tople vode, pa sam mu uniformu oprala na ruke, vodom koju sam prethodno ugrijala na šporetu. Ostavila sam mu je preko stolca da ga dočeka kad se probudi. I u vrećicu sam mu stavila kobasice, slanine i svega što smo imali. Kad je otišao, u kupaonici sam našla njegovu burmu. Skinuo ju je prije kupanja i zaboravio. Od toga dana više ništa o njemu ne znam, prisjeća se Mara Marijanović (81) zadnjih dana provedenih sa sinom Martinom. 

Osim slike, od njega joj je ostala samo košulja.

Našla ju je u podrumu, oprala, zamotala u papir i čuva je poput relikvije sve ove godine. Mara je sa suprugom Markom živjela u Bogdanovcima. Dobili su troje djece, imali veliku familiju jer su tu živjeli i Markova braća i roditelji. 

Sin jedinac

Martin im je bio jedini sin. Kćeri su se udale, a Martin sagradio malu kuću tik do njihove jer je on trebao skrbiti o roditeljima. Dvije godine prije rata Marko je umro od raka. Mara je bila očajna. Od tada joj je sin Martin bio uzdanica. 

- Nikad to moje dijete nije podiglo glas na mene. Pomagao mi je u svemu. Što god sam trebala, on je napravio. Bio je vrijedan i dobar. Kad su se u selu počeli pojavljivati četnici, postavljati barikade, dosta mještana, žene i djeca, otišli su na sigurno. Ja nisam htjela ostaviti Martina. Tko će ga dočekivati kod kuće, kuhati mu ručak i prati robu ako mene nema? Ostala sam do zadnjeg - prisjeća se Mara rata u Bogdanovcima, koji su pali u ruke četnika mnogo prije Vukovara. 

Tražila ga je svaki dan

- Iz sela sam pobjegla u proboju, preko njiva, nas 22, a jedino ja žensko. Po selu su počele padati granate, pucalo se sa svih strana. Četnici su krenuli od kuće do kuće. Nas nekoliko bilo je skriveno u stacionaru seoske ambulante. Došlo je nekoliko vojnika i rekli su da moramo bježati, da moramo krenuti prema Nijemcima. Jedan od njih tvrdio je da zna put, ali baš i nije znao jer smo se izgubili. Meni su živci popustili i, kad smo prolazili kraj Vuke, skočila sam u nju, htjela sam se ubiti. Ali spasili su me i nastavili smo dalje. Puzali smo preko polja, po blatu, svako malo granate su letjele preko nas, pucali su i na nas. Ne znam ni sama kako smo se spasili, neki su ranjeni, svi promrzli. Nakon toga sam oboljela na živce, a kad sam saznala da od 18. studenog nema traga mome Martinu, pukla sam - kaže tiho Mara kršeći ruke u krilu dok se svega prisjeća. 

U bolnici je dočekao pad grada i četnike

Sve te godine razmišljala je samo o nestalom sinu i svaki slobodan trenutak provodila je tražeći ga, raspitujući se, pokušavajući doznati za bilo kakav trag koji bi je odveo do njega, živog ili mrtvog. 

- Čula sam da je u granatiranju policijske stanice, par dana prije pada Vukovara, pala granata točno ispred ulaznih vrata. Vrata su se razvalila i pala na mog Martina. Razbila su mu glavu, ali doktor Njavro rekao mi je da je to bila površinska rana i da mu je on stavio par kopči i zavoj. Zbog te je ozljede moj Martin navodno bio u bolnici, gdje je, sa svima, dočekao pad grada i četnike. Kasnije se pričalo da su četnici odvajali u bolnici te sa zavojima i odmah ih ubijali. Jedan mi je ispričao da ga je vidio na Ovčari i da ga je zapamtio jer ga je spasio. Ništa konkretno ne znam osim da ga nema, da je nestao - kaže Mara, koja je, tragajući sa sinom, s Udrugom nestalih išla gdje god se moglo ne bi li pronašla bilo kakav trag. 

Išla sam svugdje, štrakala glađu...

- Išla sam svugdje. Gdje god su pronalazili kosti naših, gdje god su ih odvodili, zatvarali, ubijali. Štrajkala sam glađu s ostalim roditeljima nestalih dok je još Tuđman bio živ. Tad se, a i kasnije, malo toga radilo da se pronađu naši nestali i mi smo zbog toga bili nezadovoljni. Išla sam i u Zrenjanin, na mjesta na kojima su ih tukli i zatvarali. U Stajićevo, gdje je bila prava grozota. I da mi danas netko kaže da pužem po zemlji ovakva bolesna, otpuzala bih gdje god je on - kaže Mara dodajući kako su svi roditelji nestalih osuđeni na to da sami traže informacije o svojoj djeci.

A kako je majci koja 29 godina ne zna gdje joj je dijete, Mara ne može ni opisati. 

- Nikako! Bolje da sam ja nestala nego on. U početku sam padala u nesvijest svaki put kad ga se sjetim. Često mi se pričinjalo da noću čujem kako me doziva. Izađem, a tamo nikoga. I danas ga sanjam. Često razgovaram s njegovom slikom, zamišljam da je tu. Dijete izgubiti, to je nešto najgore - dodaje Mara, koja se zapravo još nada da joj je Martin živ. Potom tiho doda:

“Da mi ga je pronaći, pa da odmah umrem”.