Tri presudna faktora za sinoćnju dominaciju protiv Slovačke

Od 25 utakmica, koliko ih je s reprezentativne klupe vodio Zlatko Dalić, bilo je i boljih i lošijih izvedbi. Bilo je velikih pobjeda, važnih pobjeda, ali nijedna nije bila ovako dominantna kao sinoćnja pobjeda 4:0 protiv Slovačke. Ni onih 4:1 protiv Grčke u Zagrebu u dodatnim kvalifikacijama, ni 3:0 protiv Argentine u Rusiji, ni remi s Englezima — ni u jednoj od tih utakmica Hrvatska nije ponudila toliko čiste dominacije u 90 minuta nogometa.

Kvaliteta igre je naprosto određena količinom kontrole koju imate na utakmici, a tu je važno tko je s druge strane.

Slovačka nije Argentina niti Engleska protiv kojih je Hrvatska u dosadašnjem dijelu Dalićeva mandata odigrala svoje najbolje dionice, ali je prilično organizirana ekipa koja je u zadnjih pet godina samo dvije službene utakmice izgubila s dva ili više razlike i to 2:0 protiv Španjolske u gostima i 3:0 protiv Njemačke u osmini finala Eura. A to je podatak koji ovoj pobjedi daje dodatnu vrijednost.

Petković je dobio 16/18 duela u kojima se našao, ima je dva ključna dodavanja i 6/6 uspjelih driblinga, a svaki od triju udaraca koje je uputio završio je unutar okvira gola

I postoje različite vrste kontrole. Možete kontrolirati prostor i oduzeti suparniku opcije u zadnjoj trećini kao što to radi Atlético Madrid, možete kontrolirati loptu i kroz posjed oduzeti suparniku mogućnost da uopće dođe do prilike kao što je to radila Španjolska dok je osvajala naslove, ili možete kontrolirati vrijeme i presingom ograničavati suparnika kao što je to radio Roger Schmidt u Leverkusenu.

Svaki od tih pristupa može na kraju donijeti rezultat, ali najvrjedniji oblik kontrole je onaj je kad dominirate kontinuiranim napadom. Hrvatska je igrala upravo tako, potpuno je dominirala nad Slovačkom kontinuiranim napadima koje je bio užitak gledati.

Čak i kad je Hrvatska igrala kao blijeda kopija same sebe ili kad se gubilo, postojali su mehanizmi u igri koji su funkcionirali prilično solidno. Presing je bio jako dobar kad se izlazilo u lov za loptom, zonska obrana je imala dobru kompaktnost i jasnu podjelu uloga. Ono što je toliko često nedostajalo bila je prava ideja u igri s loptom i konkretnost u napadima, a toga je protiv Slovačke bilo napretek.

Nova dimenzija

Razlika u odnosu na ostatak kvalifikacija je bila u konstantnoj opasnosti među linijama.

Luka Modrić i Marcelo Brozović u svojim standardnim ulogama bez problema na sebe mogu navući suparničku veznu liniju, a ovaj put su ispred sebe imali Nikolu Vlašića i Brunu Petkovića te njihova spuštanja u prostor koji je branio Stanislav Lobotka. Kad bi krilo ulaskom prema sredini terena ispratilo podizanje bočnog igrača, kao što je slučaj u situaciji dolje, Slovačka naprosto ne bi mogla braniti sve opcije koje su se otvarale i Hrvatska je lagano dolazila u šansu.

Tu su bila tri presudna faktora.

Prvi je Dalić sa svojim stožerom koji je jasno prepoznao probleme koje je Lobotka pokazao u utakmici protiv Mađarske u kojoj je dobio tek 30 posto duela. Ispravno je detektirao meki trbuh Slovačke i konstantno ga napadao iskorištavajući prostor koji se otvarao između linija puneći ga igračima.

Drugi faktor je bio Vlašić. Hrvatska reprezentacija godinama nije imala igrača u toj ulozi. U svim pokušajima raznih izbornika u zadnjih desetak godina da od Ivana Rakitića, Matea Kovačića ili Modrića naprave desetku i međulinijskog igrača kao rezultat su dolazila polovična rješenja. Svaki od njih je vrhunski igrač, ali nijedan nije to što su izbornici od njih pokušavali napraviti i reprezentacija je cijelo vrijeme trebala igrača upravo Vlašićeva profila. Dobila ga je, a s njim i novu dimenziju u igri; utakmica protiv Slovačke dokaz je da Vlašić mora biti standardni član prve postave. Rakitić je još uvijek bolji i veći igrač, ali specifične kvalitete koje Vlašić donosi na teren su jednostavno nužno potrebne da bi igra funkcioniral.

Treći faktor je Bruno Petković. Za razliku od desetke koja nije postojala jer su nam tu sva rješenja bila improvizacija, napadača smo uvijek imali. Međutim, rijetko smo imali napadača koji je mogao dati opasnost u međulinijskom prostoru. Mario Mandžukić je svojim profilom drugačiji igrač — on je napadač energije, presinga i duela. Andrej Kramarić je igrač slobode, kreacije, kretanja i kombinatorike. Zapravo, jedini naš napadač koji je mogao odigrati leđima prema golu i razigrati suigrače je bio Nikola Kalinić, koji je nešto slično odradio u pobjedi 4:1 pobjedi u Zagrebu protvi Grčke kad je bio centralna figura utakmice.

Specifične kvalitete

Upravo to najbolji opis Petkovića u Trnavi – centralna figura utakmice. Čovjek je dobio 16 od 18 duela u kojima se našao, dao je dva ključna dodavanja, imao je šest od šest uspjelih driblinga, a svaki od triju udaraca koje je uputio završio je unutar okvira gola. Petković je bio sjajan u svemu što je radio, potpuno dominantan i to protiv stopera kao što je Milan Škriniar.

Nije realno za očekivati da će Petković svaki put imati 16/18 dobivenih duela u utakmici, niti da će imati šest driblinga. Za 18 minuta protiv Mađarske nije napravio apsolutno ništa, imao je 0/2 duela, 0/1 dodavanja i 0/1 startova. Protiv Azerbajdžana je imao samo tri dobivena duela od 14 pokušanih, 0/3 ključnih dodavanja i 0/2 driblinga. Jednako kao što je Rakitić još uvijek kvalitetniji od Vlašića, tako je i Petković još uvijek klasa ispod Kramarića i Mandžukića.

Međutim, poanta taktike u nogometu nije ugurati u momčad  11 najkvalitetnijih i najskupljih igrača koji igraju u najboljim klubovima i čije ostavljanje na klupi nećete morati objašnjavati javnosti u slučaju lošeg rezultata. Poanta je izabrati 11 pravih koji će se svojim profilima i igračkim karakteristikama najbolje nadopunjavati, a tu Petković — iako nije univerzalno rješenje za svaki kontekst, posebno ne kad se vrati Kramarić — itekako ima mjesta protiv suparnika kao što je Slovačka, makar opet igrao utakmicu kao što je bila ona protiv Azerbajdžana. Naprosto, specifične kvalitete koje ima u igri leđima i korištenju međulinijskih prostora nema nijedan drugi naš napadač, a one savršeno nadopunjuju one kvalitete koje imaju njegovi suigrači i na taj ih način čini boljima.

A kad se stvari poslože onda dobijete ono što ste vidjeli protiv Slovačke — 31 udarac, četiri gola, tri stative/grede i potpunu dominaciju u kojoj je Hrvatska demonstrirala koliku zapravo kvalitetu ima i kako može gaziti suparnika čistom napadačkom igrom.