Trnjanski kresovi – kada vlast koristi povijest kao baklju za ideološko paljenje

Na Savskom nasipu, gdje su nekoć bujali livade i mirisi proljeća, danas bukte ideološke vatre. Trnjanski kresovi, pod pokroviteljstvom Grada Zagreba i gradonačelnika Tomislava Tomaševića, nisu tek sjećanje na 8. svibnja 1945. godine, već sve više djeluju kao platforma za ideološku promociju aktualne gradske vlasti i njima bliskih organizacija. U ime antifašizma – ali ne onog univerzalnog, nego strogo selektivnog.

„Grad Zagreb nikada neće odustati od svoje antifašističke povijesti“, poručio je gradonačelnik Tomašević, dodajući da se „moramo boriti protiv revizionizma“. No tko zapravo u Zagrebu danas oblikuje povijest? Tko određuje što je prihvatljiva interpretacija, a što opasni „revizionizam“?

Trnjanski kresovi ove su godine ponovno okupili mnoštvo udruga – od Srpskog narodnog vijeća, preko MAZ-a, SKD Prosvjete, sve do Zagreb Pridea i Pokreta za slobodnu Palestinu. Glumac Vilim Matula govorio je o genocidu u Gazi i ratu u Ukrajini, a plesne radionice, bubnjanje i voguing scene afričkoameričke LGBT kulture činile su šaroliki popratni program. Antifašizam u tom kontekstu postaje kišobran pod kojim stane sve – osim jedne stvari: drugačijeg mišljenja.

Upravo je zato Proglas povodom 80. obljetnice oslobođenja Zagreba koji je objavila Mreža antifašistkinja Zagreba pokazao stvarne namjere ovog pokreta, daleko od povijesnog sjećanja. U tom proglasu, među ostalim, stoji:

“Gradska vlast ne smije zatvarati oči pred fašistoidnim povorkama po stadionima i hipodromima. Toleriranje ustaštva nije sloboda govora. To je odustajanje od antifašizma.”
I još izravnije:
“Fašizam je podmukao neprijatelj. I zato se mora zaustaviti čim progovori, čim se pojavi, čim digne glavu. Svaki puta. Svuda. Bez kompromisa.”

Bez kompromisa. U toj rečenici leži sve ono što bi nas moralo zabrinuti.

Jer kad vlast i aktivističke strukture proglase da “odgovornost nije samo na nama, nego i na onima koji upravljaju institucijama, odlučuju o prostoru, proračunu i javnim politikama”, jasno je da se antifašizam više ne koristi kao civilizacijski refleks protiv zla, nego kao alat za oblikovanje politike po vlastitoj mjeri. Povijest nije spomen, nego sredstvo. Trnjanski kresovi tako postaju festival simboličke moći, gdje se protivnici političkog smjera gradske vlasti vrlo lako proglase simpatizerima fašizma – ili u najboljem slučaju korisnim idiotima povijesnog zaborava.

U isto vrijeme, pokušaj performansa opozicijskog političara Hermana Vukušića – koji je vatrogasnim aparatom želio “ugasiti kresove” – nije naišao na institucionalno razumijevanje, nego na zabranu i zabrinutost. Njegov čin nije bio napad na antifašizam, već otvoreni prosvjed protiv, kako je rekao, „neoljevičarske diktature koja veliča komunističku represiju“. Sličan ton zadržao je i Igor Peternel iz stranke DOMiNO, koji je ustvrdio da “Trnjanski kresovi simboliziraju 45 godina progona i oduzimanja prava na nacionalni identitet”.

Bilo bi lako odbaciti njihove riječi kao desničarsko dramatiziranje, no kad ih postavimo nasuprot radikalnom jeziku proglasa MAZ-a, dobijemo zrcalo u kojem se vidi istina: Zagreb ne vodi dijalog. On podiže barikade.

I što više gradska vlast koristi pojmove poput „otpora fašizmu“, „sjećanja na stradanja“, „suvremenih prijetnji“, sve je jasnije da iza tog jezika stoji planirano redefiniranje tko ima pravo na javni prostor, povijesnu interpretaciju, pa i osjećaj pripadnosti ovom gradu.

Zamislimo na trenutak kako se osjeća građanin Zagreba koji je antifašist, ali ne želi da mu djeca uče o povijesti kroz performanse bubnjanja i queer plesne radionice. Ili onaj koji priznaje zločine NDH, ali i poraće 1945., kada su na križnim putevima ubijeni deseci tisuća ljudi bez suđenja. Takav građanin u Zagrebu je danas stranac. U najboljem slučaju – promatrač bez glasa.

Zagrebu ne trebaju kresovi koji dijele, već one koji svijetle za sve. A za to je potrebno nešto više od koreografiranog sjećanja i ideološkog pokroviteljstva. Potrebna je hrabrost da se prizna cijela istina, da se kaže: da, pobijedili smo fašizam, ali i da, počinjeni su zločini pod krinkom oslobođenja. Tek tada antifašizam neće biti oružje vlasti, nego pouka čovječanstvu.

Jer ako palimo vatre da bismo kroz njih gledali samo jednu stranu povijesti – tada nismo ništa naučili. Tada samo gorimo u vlastitim podjelama.