Tuđman se sigurno ‘okreće’ u grobu, ovakvu Hrvatsku nije zamišljao
Prošlo je jedanaest godina otkako je Hrvatska ušla u Europsku uniju. Većina političara i stručnjaka uvjerava nas da je Hrvatska profitirala od članstva, a to u teoriji potvrđuju ekonomski pokazatelji poput rasta izvoza i BDP-a. Međutim svi smo svjesni negativnih posljedica koje je ulazak u Europsku uniju, eurozonu i Schengen imao na Hrvatsku. U ovom članku pokušat ćemo dati odgovor je li se članstvo u EU isplatilo.
Ulazak u euroatlantske integracije bio je vanjskopolitički cilj Republike Hrvatske još otkad je Franjo Tuđman bio predsjednik. Ulazak je realiziran za vrijeme kad je Zoran Milanović bio premijer, no većina zasluga obično se pripisuje njegovoj prethodnici Jadranki Kosor, koja je vodila pregovore sa slovenskim premijerom Borutom Pahorom. Aktualni premijer Andrej Plenković često naglašava ulogu koju je HDZ imao u ulasku u EU.
Ulazak Hrvatske u EU otvorio nam je pristup raznim pogodnostima, kao što su europski fondovi, iz kojih se financiraju razni projekti. Međutim za ostvarenje pogodnosti potrebno je određeno znanje, a negativni učinci su jasno vidljivi. Očekivale su se veće promjene, no one nisu usvojene zbog slabe konkurentnosti našeg gospodarstva i loše javne uprave.
Masovno iseljavanje
Zanimljiv je podatak da se na svakih 100 osoba koje se dosele u Hrvatsku, odseli njih 130. Prema podacima Eurostata po padu broja stanovništva Hrvatska je u razdoblju između 2012. i 2022. godine na sedmom mjestu u Europi, a ispred nas su Rumunjska, Poljska, Bugarska, Grčka, Srbija i Italija.
Kao primarni razlozi iseljavanja obično se navode financijski razlozi, ali i korupcija, pravna nesigurnost i nemoral političkih elita. Većina hrvatskih migranata i dalje seli u Njemačku. Njemačka je nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju imala ograničenje na broj hrvatskih radnika koji mogu dobiti radnu dozvolu.
To ograničenje je ukinula 2015. godine i od tad kreće masovni val iseljavanja. Zbog neprijavljivanja statistički podaci o migracijama Hrvata su nejasni, a ne može se jasno razlučiti ni one stanovnike koji odu u inozemstvo “da zarade” i one koji se stalno odsele. Broj hrvatskih državljana koji su stekli njemačko državljanstvo naglo je porastao nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju. Samo u 2014. godini čak 3889 državljana RH dobilo je njemačko državljanstvo, dok je taj broj prije ulaska u EU iznosio oko petsto po godini.
Jeftina radna snaga
Samo prošle godine, Ministarstvo unutarnjih poslova izdalo je više od 133.000 dozvola za boravak i rad stranim državljanima. Iako su među njima uglavnom još uvijek radnici iz regije, sve je više onih koji dolaze i iz takozvanih trećih zemalja, najčešće iz srednje Azije.
Potreba za uvozom radne snage rezultat je masovnih iseljavanja koje je omogućilo članstvo u Europskoj uniji. Strani radnici obavljaju jednostavne fizičke poslove koje Hrvati odlaze raditi u Njemačku i druge zemlje EU. Međutim problem je u tome što te poslove obavljaju po nižoj cijeni nego što bi to radili domaći radnici, čime praktički smanjuju cijenu rada.
Uostalom podizanjem ponude smanjuju cijenu što je prvi zakon tržišta. Riječ je o začaranom krugu jer su Hrvati nižim cijenama rada dodatno potaknuti da odu “trbuhom za kruhom” u Europu.
Stranci kupuju nekretnine
Otvaranje tržišta omogućilo je jednostavnije kupovanje nekretnine u drugim zemljama EU tako što je skratilo pravne muke. To je otvorilo priliku stranim investitorima za ulaganje u Hrvatsku, no istovremeno je stvorilo problematičan trend.
Na tržište nekretnina došli su strani kupci s dubljim džepovima od Hrvata, pa su time trgovci nekretnina dobili priliku za dizanje cijena. Tako si većina Hrvata više ne mogu priuštiti novogradnju, jer su stranci spremni za nju potrošiti puno više novca.
Slična je situacija i s cijenama općenito, pogotovo na obali, gdje trgovci povećavaju cijene pred sezonu, usklađujući ih s iznosima koje su bogatiji stranci spremni platiti. Zarada od turizma čini vrlo veliki udio u našem BDP-u međutim dolazi uz važan trošak porasta cijena. Prosječni Hrvati sad moraju odvojiti golem iznos za ljetovanje, jer su cijene u sezoni premašile one u Grčkoj te čak u Španjolskoj, koja ima puno bolji standard života.
Ganjanje standarda
Prema stvarnoj individualnoj potrošnji, prilagođenoj za razliku u cijenama (PPS), Hrvatska je među članicama EU s najnižim životnim standardom. Prema podacima iz 2023. godine samo Mađarska i Bugarska imaju manji standard.
Hrvatska je na 76 posto prosjeka EU, Mađarska na 71 posto, a Bugarska na 69 posto. Ove tri zemlje imaju najniži standard među članicama EU.
Stvarna individualna potrošnja odnosi se na sve proizvode i usluge koje kućanstva stvarno troše, uključujući one koje izravno kupuju kućanstva i one koje pruža država, poput zdravstvenih i obrazovnih usluga. Od Hrvatske su razvijenije Slovačka (77 posto), Estonija (78 posto), Grčka (78 posto), Češka (83 posto), Poljska (87 posto) i Slovenija (87 posto). Najviši standard u EU imaju Luksemburg (138 posto), Njemačka (118 posto), Austrija (118 posto) i Nizozemska (116 posto).
Nismo dovoljno iskoristili sredstva EU
U proračunskom razdoblju od 2014. do 2018. godine Hrvatska je od dostupnih sredstava EU strukturnih i investicijskih fondova koja iznose 10,73 milijarde eura, uspjela dobiti samo 13 %, odnosno 1,37 milijardi eura. U tom periodu u području javne uprave nije proveden ni jedan projekt.
EU zahtijeva da Hrvatska provede reforme lokalne samouprave te državne uprave koja je fragmentirana tako da kako EU smatra stvara prekomjerne troškove i bespotrebno komplicira birokratske postupke. Upućuju na problem preklapanja nadležnosti i nejasnosti odgovornosti kadra u javnom upravljanju.
Česte su i afere u kojima novac iz EU fondova namijenjen za određene projekte nestane i bude kanaliziran u privatne račune. Čak i slučajevima kad nije riječ o korupciji, novac iz EU fondova zna “propasti” jer papirologija nije predana na vrijeme ili je netko napravio propust u prijavljivanju projekta ili nekoj njegovoj fazi. Sve u svemu nedostaje stručnosti za iskorištavanje prilika koje EU nudi.
Jesmo li izvukli deblji kraj?
Na razini države EU ima brojne prednosti, međutim one su slabo vidljive za prosječnog pojedinca. Istovremeno problemi koji su uslijedili ulaskom u EU su lakše uočljivi i u neku ruku sveprisutni.
Prosječni Hrvat ne zna kako može iskoristiti EU fondove niti je upoznat s kvalitetnijim zakonskim regulativama koje donosi EU, ali je dobro svjestan inflacije, odlaska stanovništva i boljih prilika koje se pružaju u na primjer Njemačkoj.
