Tuđmanove dvije strateške pogreške koje i danas plaćamo

Franjo Tuđman, prvi hrvatski predsjednik, desetljećima je u lijevim jugoslavenskim krugovima bio simbol svega što oni preziru – čovjek koji je „razbio Jugoslaviju“, stvorio hrvatsku državu i pokušao pomiriti do tada zavađene povijesne struje.

U njihovoj naraciji 90-e su „mračne godine“, Tuđman je autoritarac, privatizacijski razbojnik, nacionalist, čovjek odgovoran za rat, izgnanstva i sve moguće grijehe.

A onda ovih dana – preokret.

Ovih dana isti ti mediji odjednom citiraju Tuđmana, pozivaju se na njegove govore i čak ga koriste kao argument zašto se petokraka ne bi smjela osuđivati.

Što se dogodilo?
Vrlo jednostavno – antifašistički mit se raspada, a ljevica panično traži spas u liku čovjeka kojeg je 30 godina demonizirala. Jugoslavenska ljevica ne shvaća jednu osnovnu stvar: Hrvati Tuđmana nikada nisu doživljavali kao bezgrešno božanstvo. On je bio državnik, povijesna ličnost, ali ne i „mitski vođa“.
Za razliku od toga, Tito je u njihovoj ideologiji imao status nadčovjeka, svetinje, ikone koja se ne propituje.

Tuđman je bio predmet kritike i kada se danas hladne glave sagleda političko nasljeđe Franje Tuđmana, ostaje činjenica da je odigrao ključnu povijesnu ulogu u stvaranju samostalne Hrvatske — ali i da je počinio dvije strateške pogreške koje Hrvatsku i Hrvate izvan Hrvatske i danas skupo koštaju.

1. Izostanak lustracije – najveći promašaj moderne hrvatske države

Najveća i najskuplja pogreška bila je odustajanje od lustracije.
Dok su Poljska, Češka, Mađarska, Istočna Njemačka i druge zemlje bivšeg istočnog bloka jasno presjekle s totalitarnom prošlošću, Hrvatska je ostala potpuno otvorena za:

• kadrove Partije,
• jugoslavenske službe,
• strukture bivšeg režima,
• medijske i akademske elite formirane u komunizmu,
• tajne službe i njihove mreže,
• te pravosuđe koje je ostalo praktički nepromijenjeno.

To je omogućilo da se jugoslavenski mentalni sklop i cijela mreža bivšeg režima preseli u novu državu i nastavi oblikovati:

• medije,
• sudove,
• obrazovni sustav,
• politiku,
• kulturu,
• pa čak i ekonomske tokove.

Drugim riječima — rat smo dobili, ali smo državu predali onima koji su bili najžešći protivnici hrvatske državnosti. I to je dug koji otplaćujemo i danas.

Izostanak lustracije objasnio je i današnji apsurd: oni koji su bili dio komunističkog aparata danas dijele lekcije o „antifašizmu“, demokraciji i ljudskim pravima, dok hrvatske branitelje proglašavaju ekstremistima.

2. Pogrešna politika prema BiH – ukidanje Herceg-Bosne kao povijesni promašaj

Druga velika pogreška bila je politika prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, odnosno odluka koja je ostavila hrvatski narod u BiH bez institucionalnog oslonca.
Herceg-Bosna je bila jedini mehanizam koji je jamčio:

• političku jednakopravnost,
• međunarodnu vidljivost,
• institucionalnu zaštitu,
• kontrolu nad vlastitim teritorijem,
• mehanizme samoobrane tijekom rata.

Ukinuta je vlastitom rukom, iz pogrešnog uvjerenja da će muslimansko-hrvatsko partnerstvo biti stabilno i trajno.
Ta iluzija skupo je koštala:

• Hrvati su postali najmanji i politički najugroženiji narod u BiH,
• izgubili su vlastitu administrativnu jedinicu,
• izgubili su kontrolu nad političkim procesima,
• danas im drugi biraju člana Predsjedništva,
• i sveli su se na razinu političke dekoracije u vlastitoj domovini.

Da je Herceg-Bosna ostala — danas bi Hrvati imali:

• jasnu federalnu jedinicu,
• ustavnu zaštitu,
• demografsku i političku stabilnost,
• i ne bi bili ucjenjiv narod u državi koja se raspada po svim šavovima.

Umjesto toga, postali su taoci bošnjačke većine i međunarodnih eksperimenata. Mogli bismo reći da je mirna reintegracija Podunavlja, praktično, je zamijenjena za status i položaj Hrvata u BiH koji već u samom Daytonu, u odnosu na druga dva naroda, Bošnjake i Srbe, neravnopravan. Ima li mogućnosti za ispravak Daytona – ostaje otvoreno pitanje. No jedno je sigurno: borba Hrvata u BiH za ravnopravan status još uvijek nije završena.