U četnički logor odveli ga s 14: 'Koliko si srpske djece zaklao?'

Nakon herojske obrane, brojni su završili po srpskim logorima gdje su redovito prolazili torturu. Teško je bilo shvatljivo iživljavanje na golorukim zatvorenicima, još teže kad su se iživljavali na maloljetnoj djeci

Udarci, prijetnje, glad i žeđ su bile svakodnevne pojave među zatočenim braniteljima. Međutim, neki su imali dovoljno snage volje da se okrenu i pisanju ili crtanju kako bi, barem na trenutak, pobjegli iz zatočeništva.

- Netom prije, u svibnju 1992., bila je jedna velika razmjena gdje je dio mojih prijatelja i branitelja otišao u razmjenu zarobljenika. Mi koji smo ostali znali smo da ćemo i mi jednom biti razmijenjeni jer je do tad sve bilo iskristalizirano. Ali kad ste zatvoreni, između dva batinjanja, kad je 120 nas u sobi dijelilo litru i pol vode na temperaturama do 40 stupnjeva, pokušavate se na bilo koji način približiti obitelji. Pokušavate komunicirati s njima - kazao nam je Ivan Lukić Zolja, umirovljeni pukovnik HV-a. 

- U takvim trenucima nastanu takve poruke, a sačuvane su isključivo jer smo ih mogli poslati našim najmilijima. Sve što smo imali sa sobom na posljednjoj razmjeni, onoj u Nemetinu, sve nam je oduzeto. Između svih onih batinjanja i prijetnji da će nas vratiti, sve su nam uzeli. Ali dok smo sjedili, onako svi isprebijani, gladni i žedni, uzmete taj komad papira i približite se svojoj obitelji. Supruzi, sinovima - kazao nam je on.

Dok je teško shvatljivo takvo iživljavanje na golorukim zatvorenicima, još teže je shvatiti kad su se iživljavali na maloljetnoj djeci.

- Bradati četnik s kokardom na čelu stavio mi je nož pod vrat i povikao: 'Pričaj sad, koliko si dosad srpske djece zaklao'. Već sam se tad pomirio s tim da je moj život gotov. A tek je nakon te prijetnje smrću slijedio odlazak u logor", kazao je za 24sata Nikola Gegić prije nekoliko godina, poznatiji kao Kićo.

On je najmlađi zatvorenik logora Begajci kraj Zrenjanina. Sa samo 14 godina odveli su ga u taj četnički kazamat. A ondje je imao “poseban tretman” jer su svi bili uvjereni da je taj dječak, koji je samo nekoliko mjeseci prije toga završio sedmi razred osnovne škole, sudjelovao u klanju srpskih žena i djece.

"To im je rekao neki čovjek da spasi sebe. Njima je bilo zgodno povjerovati u to, pa su me dodatno maltretirali", kazao je Kićo, koji se već u kolovozu 1991. priključio obrani Vukovara.

"Došao sam u zapovjedništvo jer sam htio braniti grad. Najprije mi nisu dopustili jer sam bio dijete, ali su odustali kad sam im rekao da ću sam otić 'na položaj ako me ne prime. Dali su mi da budem stražar", prisjetio se Kićo, kojem je u obrani Vukovara poginuo 17-godišnji brat. 

Kad je Vukovar pao, poslali su ga da ide s civilima misleći da će se tako prije spasiti. No u Dalju su ga odvojili od majke, proglasili koljačem i poslali u logor. Čim je došao onamo, jedan od čuvara logora repetirao je pištolj i gurnuo mu u usta govoreći: “A ti si taj mali ustaša koji je klao našu djecu?!”

"Nakon toga prislonili su nas sve uza zid i počeli tući. Pendrecima, čizmama, ma svime što im je god došlo pod ruku. Jao onome tko ne bi torturu izdržao na nogama! Tko padne još mu je gore jer se onda na njemu iživljava bar pet čuvara odjednom" nastavio je priču Kićo, koji je nakon toga sav izubijan i polumrtav, prolazeći kroz hodnik, među ostalim zarobljenicima ugledao oca.

 "Moja tata je išao do njih i govorio im: ‘Ubijte mene, pustite mi dijete! No još su nas stavili u istu prostoriju, odnosno u štalu, gdje su prije bile krave. E onda sam ja gledao kad bi njega premlaćivali, a on je gledao kad bi mene tukli. A inače su nas obilazili tri-četiri puta na dan i dva puta noću.  Upadnu mrtvi pijani i onda koga dohvate", prisjetio se brutalnosti logorskih čuvara ovaj mladi muškarac izgubljenog i uništenog djetinjstva, koji dugo nije uopće mogao spavati na leđima.

Bila su potpuno modra od konstantnog batinanja. Nakon mjesec dana on i otac su razmijenjeni. Otišli su u Zagreb, gdje je već bila Kićina majka. Nikola Gegić kazao je  da se nije lako mogao prilagoditi u školi.

"Oko mene su bila sve samo djeca. Ja sam već tad bio razmišljao kao čovjek od 30 godina i sve te priče mojih vršnjaka bile su mi dječje gluposti", istakao je Kićo, kojem su dijagnosticirali kronični PTSP i teške ozljede kralježnice. 

Zoran Holovka bio je srednjoškolac kad je počela opsada. Skrivao se po podrumima s majkom i devetogodišnjom sestrom Željkom. Njihov otac Josip branio je grad. Promijenili su sedam podruma prije nego što ih je srpska vojska odvela u Velepromet, gdje su ubačeni u autobus za Srijemsku Mitrovicu. Otac im je poginuo dvadeset dana prije pada kao pripadnik 204. brigade. 

"U jednom podrumu ostali smo zatrpani jer je granata pala na kuću, a balkon se srušio točno na vrata. Tad sam izbrojio 106 detonacija u minuti", prisjetio se Zoran.

U Veleprometu su ih zadržali dva dana, a nakon toga prevezli u Šid pa u Stari Bečej. Nakon desetak dana došli su u Srijemsku Mitrovicu. "Zorana su odmah odvojili od nas. Mi smo bili zapravo sretni jer žene i djecu nisu dolazili premlaćivati.

Samo smo bili 24 sata na dan zatvoreni u nekoj tamnoj i zagušljivoj prostoriji, gdje su nas hranili splačinama". kazala je Željka. No njezin brat Zoran, odvojen s muškarcima, dobro je “nagrabusio”.