Umirovljeni branitelj zaposlio se da može kupiti lijekove: “Nakon što bih sve poplaćao, ostalo bi mi 80 eura mjesečno”

Iseljavanje mladih ljudi u naponu snage i demografski sunovrat učinili su svoje pa je u Hrvatskoj sve manje radno aktivnog stanovništva. Budući da ekonomija mora funkcionirati, država je svojedobno omogućila i umirovljenicima da, kako fraza kaže, ostanu u svijetu rada i nakon što odu u mirovinu.

Nakon što 2019. godine nije prošao plan Vlade za produljenjem dobne granice za odlazak u mirovinu sa 65 na 67 godina – spriječili su je sindikati referendumskom inicijativom – država je dodatno olakašala uvjete pod kojima umirovljenici mogu raditi i podebljati svoje mršave mirovine.

Mogućnost da rade na pola radnog vremena, a da im pritom ostane i mirovina u punom iznosu, lani je koristilo oko 25 tisuća umirovljenika. Na posao se neki vraćaju iz mirovine zbog gorućeg manjka u njihovim strukama, primjerice liječnici, dok drugi rade iako su u mirovini da si olakšaju troškove za hranu, režije i lijekove.

Na pola radnog vremena kao portir čuvar

Lani je najviše umirovljenika radilo u trgovini (oko 4600), u prerađivačkoj industriji (oko 3600) te u administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima (oko 3000). Mnogi rade kao čuvari, zaštitari i portiri. Jedan od tih je Velimir Marcijuš, 58-godišnjak iz Bilja u Baranji, koji za jednu zaštitarsku tvrtku radi pola radnog vremena kao portir čuvar u jednoj tvrtki u Osijeku.

Velimir je bio hrvatski branitelj, ali nije iz vojske otišao u mirovinu. Dragovoljno je pristupio Zboru narodne garde već početkom kolovoza 1991. godine. Ratni put vodio ga je od rodne Baranje do istočnog i južnog bojišta. Sudjelovao je u vojno-redarstvenim operacijama Maslenica, Bljesak i Oluja. Po završetku rata, a u vrijeme prijelazne uprave u Baranji od 1996. do 1998. godine, radio je pirotehničarske poslove, raščišćavajući tamošnja minska polja.

U jednom trenutku je osjetio da mu je dosta vojske.

Jedva preživio i otišao u invalidsku mirovinu

“Rat je završio, vojska nije bila za mene. Htio sam se vratiti normalnom životu, raditi nešto drugo, jer sam završio građevinsku školu. Godine 1998. zatražio sam častan otpust iz Hrvatske vojske”, kazao nam je Velimir.

Potom se zaposlio u tvrtki Vodovod Osijek i sve je bilo dobro sljedećih devet godina.

“Išlo je dok me nije “srušilo” 2007. godine. Jedva sam preživio. Jednog dana, tu u Baranji na Biljskoj cesti, tlakovi su mi se izjednačili i pao sam u komu. Srećom, Hitna je stigla na vrijeme, kazali su da je malo falilo da ne umrem”, prisjetio se.

Od tada mu se zdravstveno stanje dramatično pogoršalo, sve teže je hodao. Bila je to posljedica stresa iz rata, dijagnosticiran mu je PTSP.

“Nakon što mi se to dogodilo, poslali su me u invalidsku mirovinu”, kaže.

“Platim režije, kredit i ostane mi bakšiš”

S 22 godine radnog staža, civilnog i vojnog, početna mirovina bila mu je 3000 kuna. Danas nominalno prima više – 550 eura, ali vrijednost onoga što je tada mogao kupiti bila je veća nego što je sada.

“Supruga ne radi jer i ona ima zdravstvenih problema, a djece nemamo. Što možemo s tih 550 eura? Platim režije, platim 150 eura ratu kredita koji imam i što ostane? A treba i jesti, hrana nije jeftina. Moram kupiti posebne lijekove bez kojih ne mogu normalno hodati, a koji koštaju minimalno 50 eura. Dok sve poplaćam, ostane mi 80, najviše 100 eura. To je bakšiš, što s tim mogu cijeli mjesec”, pita se.

Prije godinu dana na preporuku je našao posao na pola radnog vremena u zaštitarskoj tvrtki.

“Svjestan svojih nemogućnosti rekoh ‘ajd da bar radim kao zaštitar. Zapravo, više kao portir. Zbog svoga stanja ništa drugo i ne mogu raditi. Ne mogu ići skupljati boce jer noge me više ne služe. A portirski posao nije težak. Radim to zbog potrebe, da si mogu bar lijekove priuštiti”, kaže.

Sada dodatno zaradi još tristotinjak eura

Radi svaki drugi dan, satnica mu je 3,45 eura i na taj način zaradi još tristotinjak eura.

“Da je moja mirovina normalna, da s njom supruga i ja možemo normalno živjeti, nikada ne bih radio ovo što radim”, priznaje.

A osim da ima za prijeko potrebne lijekove, Velimir radi da može održavati i automobil star dvadesetak godina.

“Pješice ne mogu nikamo. Za taksi novca nemam i osuđen sam na taj automobil. To mi je prioritet samo takav”, objašnjava.

Kaže nam da u zaštitarskoj tvrtki za koju radi ima još zaposlenih umirovljenika poput njega.

“Znam ljude od 70 i više godina. Imaju penziju manju nego ja, oko 400 eura. Neki i 200 eura! Rade, muče se. Troškovi života jako su porasli otkako je uveden euro pa nama umirovljenicima predstoji borba. Ima nas na svim radnim frontovima”, ističe.

“Notorna je laž da branitelji imaju dobre mirovine”

Iako je rat “odradio” od samog početka do kraja, ne uživa ikakve koristi od toga.

“Notorne su laži da mi umirovljeni branitelji imamo dobre mirovine. Da sam 20-postotni HRVI (hrvatski ratni vojni invalid) mirovina bi mi bila oko 1000 eura. Ovo što mi branitelji imamo su socijalne pomoći, a ne mirovine. Strašno! Podbacili smo kao država, jako”, kaže.

Smatra da bi kao dragovoljac Domovinskog rata ipak trebao imati neku satisfakciju.

“… da ne moram raditi dodatni posao i preživljavati. Ja neću dugo živjeti, pa ako država meni i ovakvima poput mene nije u stanju dati 1000 eura mirovine zbog onoga što smo mi dali njoj, ne znam. Nisam bio ni u podrumu ni u Münchenu. Izvlačili smo se onog dana, 3. rujna 1991., kada je Baranja pala – 11 mojih suboraca tada je poginulo. Svi smo zatrovani od tog rata. Nagutali smo se i straha i dima od granata. Pitanje je koliko ćemo još dugo, samo padamo jedan za drugim. I tako već godinama”, govori razočarano.

Ipak, donekle mu je lakše otkako opet radi.

“Znam što i koliko mogu pa dok ide – ide. Imam taj neki blesavi duh da se održavam u normali”, kaže.