Vatra je progutala sve: Ali kip Majke Božje ostao je netaknut
U velikom požaru koji je buknuo oko 3 ujutro u Svetištu u Mariji Bistrici izgorjela je dvorana za mlade. Nitko nije ozlijeđen. Crkva je gorjela i prije 140 godina
Požar koji je noćas u Svetištu u Mariji Bistrici vatrogasci su gasili šest sati. I premda je izgledalo strašno i dvorana za mlade izgorjela je do temelja, u požaru nitko nije ozlijeđen.
U dvorani koja je izgorjela ostali su samo kip Gospe i drveni križ.
Svetište je već ranije pretrpjelo veliki požar - prije 140 godina. Izgorjela je cijela unutrašnjost crkve, ali je kip Majke Božje Bistričke ostao netaknut.
Naime, prilikom obnove i izgradnje crkve 1880. izbio je požar u kojem je izgorjelo sve, osim velikog oltara i kipa Majke Božje.
Nakon požara, kip je potamnio, ali ostao neoštećen, a tad su ga uzele i neko vrijeme čuvale u svojoj kući milosrdne sestre sv. Vinka Paulskog koje su u Mariju Bistricu došle osam godina ranije.
U narodu, čudotvorno spasenje kipa bio je još samo jedan pečat koji je utvrdio moć i snagu kipa. A priča o čudnotvornom kipu Majke Božje je sljedeća:
Najveća svetinja hrvatskog naroda, kip Majke Božje s Djetetom u naručju, čuva se u svetištu Majke Božje Bistričke, u crkvi Uznesenja Marijina.
Crnu Madonu svake godine posjećuje više od 800.000 hodočasnika. Uspinjući se i spuštajući vijugavim brdskim cestama, vjernici u zagorski kraj dolaze kako bi napojili dušu.
Povijest svetišta seže u doba osmanlijskih osvajača.
Marijin kip u 15. stoljeću izradio je pučki majstor po uzoru na svjetske gotičke madone. Bio je to domaći, hrvatski znalac, a ne strani umjetnik. Posve od drveta, kip je visok 112 centimetara i crne je boje. Nema materijalnu vrijednost niti su ga ukrasili da bliješti zlatom. Stajao je u Marijinoj kapeli na Vinskom vrhu, blizu Marije Bistrice. Turci su 1545. doprli sve do Konjščine, a tadašnji župnik Benedikt je kao najveću vrijednost župe uzeo upravo kip i donio ga u crkvu Svetog Petra i Pavla te je zakopao. Spletom okolnosti Marijin kip ostao je zakopan, a uskoro i zaboravljen.
Cijelu crkvu obasjala je čudna svjetlost
Turci nisu poharali bistrički kraj, a seljaci su još kratko vrijeme zapitkivali župnika gdje je kip. Nekoliko godina poslije, uvjeren kako je opasnost prošla, odlučio je iskopati kip i vratiti ga na staro mjesto. Međutim, legenda kaže kako je pao s konja i poginuo prije nego što je ikome stigao ispričati gdje je Djevica. Čamila je ondje 40 godina, sve do 1588.
Tadašnji župnik Luka volio je večernje sate provoditi u crkvi gdje je u miru i tišini mogao moliti. I te večeri nije bilo ništa drugačije. Već se spremao na počinak, no pogled mu je zaustavila čudna svjetlost pod korom. Pogledao je bolje, a u tom trenutku kao da je vatra buknula, cijelu crkvu obasjala je svjetlost.
Preneraženi Luka je pomislio da crkvica gori te je pritrčao kako bi počeo gasiti, no kad se približio nije vidio ništa neobično. Sutradan je uzeo čekić i šipku te otišao do kora te razbio beton. Ispod naslaga materijala iznenadio ga je pogled na crni lik Djevice Marije koja je u rukama nosila Isusa. Izvadio ga je i očistio. Postavili su ga iznad oltara, na mjesto na kojem su je svi mogli vidjeti.
Prolazile su godine, i opet se turska opasnost nadvila nad kraj. Župnik iz tog razdoblja opet je u strahu za kip odlučio zazidati ga u prozor. Bilo je to oko 1650. godine. Sudbina tog kipa je zapravo sudbina i povijest cijelog hrvatskog naroda. Sastoji se od zbjegova, prognaništva i iseljavanja, a upravo je tako pred turskim osvajačem preživljavao i kip, objašnjava vlč. Koren.
No Marija nije mogla dugo ostati u mraku i daleko od ljudi. Župnik Petar Brezarić 1676. godine pripovijedao je kako je tijekom mise iz naroda odjedanput prema njemu i oltaru došla prekrasna mlada žena u modroj haljini.
Predala mu je svijeću i zatražila od njega da s narodom moli kako bi joj se vratio vid. Priča župnik kako se začudio, jer se činilo da žena nije slijepa i samostalno se uspela stepenicama do propovjedaonice.
Ozdravljenje bolesne mještanke
Kasnije istoga dana vidio ju je kako hoda, no kada ju je dostigao, nestala je. Tada je već gotovo zaboravljen kip bio zazidan u zidu, sljedećih četrdesetak godina. Prisjetio ga se zagrebački biskup Martin Borković.
Podrijetlom iz bistričkoga kraja, prisjetio se kako je s majkom kao dječak dolazio pred kip crne Gospe i zajedno su joj se molili. Na njegovo inzistiranje, uspjeli su 1684. godine pronaći kip i vratiti ga među ljude. Bilo je to veliko veselje, a zbog čudesnog pronalaska narod je kipu počeo pridavati velike moći.
Sve je to pospješilo iznenadno ozdravljenje mještanke.
Plemkinja Magdalena Paulec je već sljedećeg dana kada su postavili kip na oltar, došla u crkvu sa svojom bolesnom kćeri Katarinom. Djevojka je bila nepokretna. Vjernici su je pronijeli na svojim leđima tri puta oko oltara i djevojka je ozdravila.
U sljedećih 100 godina zabilježili su više od 1000 ozdravljenje. Pred Gospinim kipom ipak su bili još neki izazovi. Naime, hrvatski Sabor je 1715. godine odlučio crkvi darovati oltar dostojan Bogorodice.
Moć i snaga kipa Majke Božje
Crkvu je papa Pio XI 1923. godine proglasio bazilikom i time je dobila značaj u vjerskom pogledu. Ondje su domaći teolozi organizirali veliki Međunarodni marijanski kongres u svibnju 1971. godine.
Svjesni važnosti i veličine svetišta, crkvene vlasti su ga koncem iste godine proglasile Nacionalnim marijanskim svetištem.
Kako bi se održalo sjećanje na velika pastoralna i duhovna slavlja utemeljili su blagdan Majke Božje Bistričke koji se obilježava 13. srpnja. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer Gospin kip i Isusa uz asistenciju nadbiskupa Alojzija Stepinca okrunio je zlatnom krunom i Majku Božju Bistričku nazvao Kraljicom Hrvata. Krune su nalik onima kakve su nosili hrvatski kraljevi.
