VELIKO FINALE EURA : Italija ili Engleska?

Veliko finale Europskog nogometnog prvenstva između Italije i Engleske

ITALIJA - ENGLESKA (21.00)

ITALIJA: Donnarumma; Di Lorenzo, Bonucci, Chiellini, Emerson; Verratti, Jorginho, Barella; Chiesa, Immobile, Insigne

ENGLESKA: Pickford; Walker, Stones, Maguire, Shaw; Phillips, Rice, Saka, Mount, Sterling; Kane

Najava: Robert Matteoni

Stari je Wembley otišao u povijest i od 2007. začeta je nova verzija i era mitskog stadiona. Svijet je otišao u 21. stoljeće i to je simbolika kad je nogomet u pitanju. Velebni objekt za 90 tisuća ljudi u nedjelju će ugostiti 60 tisuća duša. I ne zna se tko će biti napaljeniji, Englezi koji sanjaju s cijelom nacijom da bi nakon 55 godina mogli osvojiti drugi trofej u povijesti.

Engleska je svjetska sila i uvijek će dijeliti globus na pro et contra. Na ovom Euru se to iznova primjećuje, jer iako je Southgateova reprezentacija igrala dobro i na trenutke odlično, sasvim neracionalno njen se ulazak u finale tretira aferaški. Vraćanje ponosa London je, kažu analitičari, deveti najveći grad Italije. Po broju stanovnika. Njih 350 tisuća s Apenina našlo je svoje mjesto u velegradu sa 8,99 milijuna žitelja.

 ETTORE FERRARI Afp

Talijani su u posljednjih 50-ak godina pohrlili u prijestolnicu Velike Britanije, gdje ih sada ima više nego u “domaćem” im Buenos Airesu (300 tisuća). Nove su generacije, nekad su tamo išli južnjaci Apenina, nametnuli se restoranima i gastronomijom, dijelom su pohodili London i zbog glazbe i avangardnijih engleskih pristupa. Danas tamo prevladavaju obrazovani Talijani, financijaši, bankari, posebice mlađe generacije. Njih 10 do 15 tisuća bit će na Wembleyju i bodriti reprezentaciju domovine koja je vratila ponos calciju.

U kolijevci nogometa domaćini traže ‘revival’ snage osnivača, dok gosti žele potvrditi status maestra ovog sporta. Kažu analitičari, talijanski su stručnjaci pridonijeli da se nogomet Engleske podigne na višu razinu. Među njima je i aktualni izbornik Azzurra Roberto Mancini, nekoć kratko igrač Leicestera, a potom vrlo uspješan trener Manchester Cityja. Engleska više ne igra engleski tradicionalno, ona je zahvaljujući europskim trenerima iskoračila i “igra”, ne preskače. Nije čudo, posljednji prvak Engleske s trenerom Englezom, Wilkinsonom, na klupi bio je Leeds United 1992. Mancini, Capello, Ancelotti, Sarri, Ranieri dio su učitelja koji su Engleze učili da je nogomet igra koja povremeno treba akcije u zraku, a najviše se stvara na tlu. I igra se, ne nabija, kombinira, a nepreskače, nadigrava, a ne gladijatorski nadmeće.

Znakovi sudbine Finale ovog čudnog Eura, koji ima kudikamo više pozitiva nego negi tradicionalni i naoko normalniji kontinentalni turniri, pružit će nam spektakl jedne nacije koja 55 godina čeka drugi trofej, što je samo po sebi nevjerojatno za takvu strast prema nogometu, i druge nacije koja je od pristupa nogometu stvorila znanost i dijeli je svijetu, ali sebi već 15 godina ne uspijeva priskrbiti lovorike. I simbolični povratak statusu nogometne sile.

Puno je tih znakova sudbine u điru. Talijani uvijek silno motre na te detalje, Englezi hine da su iznad svega, ali slično se hrane podrškom povijesti. Finale na Wembleyju igra se na isti datum, 11.srpnja, kad je 1982. Italija slavila treći svjetski naslov svoje bogate povijesti. Finale ovog Eura igra se u zoni finala Wimbledon, gdje je prvi put u 144 godina jedan od finalista Talijan, Matteo Berrettini.

Finale se igra unutar dana u kojem će se na drugoj strani svijeta odigrati klasik Brazila i Argentine, na mitskoj, također u novoj verziji Maracane. Finale Copa Americe je 5. put borba dvije najbolje južnoameričke nogometne sile. Argentina od 1927.čeka taj naslov, a Messi je na tom stadionu već gubio jednu CA (2007.), i jedno finale SP-a (2014.). Treća sreća? Istu priču gaji Engleska.

Nakon izgubljene šanse da uđu u finale EP ‘96. uvjeravaju se da je treće domaćinstvo, koje nije formalno, praktično i zbog toga predodređeno za slavlje. Englezi, koji su desetljećima Talijane nazivali konobarima, još su se 1973. suočili s tradicijom neuspjeha. Na Wembleyju je Capello postigao gol za prvu pobjedu Italije na Otoku. Dvadeset godina kasnije i Zola ih je matirao.

I Capello i Zola bili su potom dio Engleske, Chelsea i nove ere otočkog nogometa. U međuvremenu su, 1990., na SP-u Azzurri kao domaćini svladali Engleze 2:1 u borbi za treće mjesto. Nitko tada nije bio sretan, ni domaćin, a ni gost. U nedjelju navečer je sasvim druga priča, moderno doba i pogledi. Tko god pobijedi slavit će novu stranicu povijesti...