VINKOVCI GRAD KOJI PRED ČETNICIMA I JUGO VOJSKOM NIJE PAO, ALI GA JE PROMIJENIO HDZ Nije to više moj grad
Kažu da je promatraču sa strane i uz odsustvo emocija lakše vidjeti kako dišu grad i njegovi stanovnici.
Po prvi put sam u Vinkovce došla kao novinarka i sagledala iz drugog kuta stvarnost grada u kojem sam se odrasla. U Vinkovcima je još uvijek ona stara lampa i vrh ispred muzeja na kojem smo svi izmijenili prve poljupce. Centar, koji smo nekad zvali Korzo, u radovima je, ali i tako više ne služi za šetnju kakvu smo imali. Možda bi, zapravo, novim generacijama taj vid šetnje u kojoj zaljubljeni parovi ili dvije-tri prijateljice šeću s nogom na nogu u najboljoj odjeći do jedne točke, a onda se kreću natrag, na početak, dok ih momci koji stoje na trotuaru sa strane ocjenjuju ili se tek prave frajeri s pivom u ruci, bio smiješan.
Dolazili su tu i momci sa sela na svojim biciklima, kojima bi se mi cure smijale jer dok bi u ruci vrtjeli nekim ključem glumeći da su došli autom, s hlača bi zaboravili skinuti štipalice (kvačice) koje su stavili kako im nogavice ne bi zahvatio lanac. bicikla. Toga više nema, a mladost se skuplja u kafićima. Kažu da im je omiljeni Charlie, koji je i meni drag, posebno toalet na čijim vratima dok obavljaš potrebu da iščitaš cijele poruke jedne generacije ispisane flomasterom koji se ne briše.
I glazba je dobra za razliku od onih kafića sličnijih birtija čiji su vlasnici doseljenici iz Bosne. Kako bi rekli, oni iz Bosne, ali Bosna neće iz njih. Stanovništvo se potpuno promijenilo – mi smo većinom otišli, a neki drugi ljudi su za vrijeme i poslije Domovinskog rata došli i prilagodili sebi Vinkovce i Vinkovčane. Vidljivo je to i na mostu iznad Bosata u najstarijem gradu Europe, koji je dobio ocjenu ocijenjenu podsmjehom. A, što reći kada vinkovački gradonačelnik očito nema osjećaj ponosa što je na čelu grada koji se nekada zvao Cibalae i broji najviše godina od svih europskih gradova.
Ono pozitivno je još uvijek zelenilo koje ponekad donese i nevolju kao što su golubovi na granama stabla ispred prozora stana u kojem boravim, zbog čega ne možeš izaći na balkon. Kažu, ako te pokaki golub to ti je sreća. Ovdje imaš napretek. A, i ljubavi se između goluba i golubice nagledaš i naslušaš njihovih ljubavnih šaputanja.
I Bosut je još uvijek tu, iako se više ne zeleni od žabokrečine. A, uz Bosut na šetnici još uvijek su vrbe kojih ima iu drugim dijelovima grada. Da, često volim reći da potječem iz grada gdje ima puno vrba.
Ali, ljudi…ljudi su drugačiji. Silazim tako iz stana, otvaram vrata auta, kao balkon iza cvijeća viče bakica: “Odakle si izašla!?” Emocija je kod mene puno od samog ulaska u grad gdje su svi moji na groblju u Kačićevoj, pa me posebno “peru” vremena u kojima prođoh pakao svog života, i htjedoh joj reći točno odakle dođoh u rodilište. Ali, poštujući njezine godine, kako me mater naučila, upitam je zašto je zanima. Vikala je ona iza rascvjetanog cvijeća kako sam neprijavljena podstanarka, derala se toliko da shvatim kako je moja zgrada u Dalmaciji mila majka za ovo. Prije nego sam sjeo u auto još me je zbog registracije na stigao prozvati: “Ovdje si došla iz Splita praviti red!” Prekrižih se i lijevo i desno i krenuh na svoj prvi pravi zadatak snimanja – intervjua sa Steveom Gauntomom .
Novinarka u meni natjera me da se zaustavim na benzinskoj postaji na kojoj je radio mladi Vinkovčanin i upitah ga što se to dogodilo s gradom, sa stanovnicima. Kratko mi je odgovorio: “ Dogodio se HDZ “. Upitah ga, 'pa zašto stalno glasate za njih”, a on mi odgovori: “ Nemamo za koga drugoga. Ali, mladi zato odlaze .”
Kod Stevea u njegovom pravom engleskom pubu pronađoh još dvije mlade mame zaposlene u građevini. Dok sam pripremala opremu i sa Steveom tražila najbolje mjesto gdje će sjesti, upitah i njih što se to dogodilo Vinkovčanima i Vinkovcima, a oni spremno odgovaraju: “HDZ!”
HDZ-ov gradonačelnik smišlja kako bi maknuo crvenu englesku telefonsku govornicu postavljenu prije točno 25 godina na današnji dan. Govornicu koju su Vinkovčani dobili zahvaljujući upravo Steveu Gauntu
Nastavak slijedi!
