Virovitičani su bili prvi – kad je trebalo!

U Virovitici, gradu koji je prvi u RH krenuo u oslobađanje i stvaranje neovisne države Hrvatske,  dobro pamte siječanj 1991.

Naime, tko zna što bi se dogodilo da su hrvatski branitelji i građani tada napali virovitičku kasarnu JNA, a već su stigli do nje samo na nekoliko desetaka metara. U kasarni bi ih dočekala velika skupina vojnika zločinačke JNA, s najmoćnijim  oružjem uperenim protiv njih, što oni tada nisu znali. Ta akcija je zaustavljena i krv nije pala.

O velikom i značajnom doprinosu Virovitičke skupine u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu, nažalost, ne uči se u školama, a trebalo bi, a poglavito o junaštvu tek samo nekih koji su se isticali, poput  Antuna Habijanca, Đure Dečaka, Ante Krište, Renata i Jerka Romića,  Antuna Trohe, Dragana Dečaka, Marka Krstanovića i niza drugih, od vojnika do pripadnika MUP-a, koji su tada, kao i tijekom cijelog Domovinskog rata, bili na braniku Domovine.

Međutim, tadašnji pripadnici KOS-a na čelu sa Aleksandrom Vasiljevićem, general majorom JNA i drugim čovjekom ove zloglasne organizacije, nisu im oprostili njihovu borbu za Hrvatsku, pa je ratni zločinac Vasiljević počeo uhićivati skupinu Virovitičana, na čelu s Habijancem.

Uhićivanje je počelo 25. siječnja 1991…., kada su ih jednog po jednog odvodili na Vojni sud u Zagreb, u Gajevu 4,  gdje su i dočekali nepravomoćnu presudu

Antun Habijanac tada je osuđen  na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine i 6 mjeseci, Đuro Dečak je dobio tri godine, Franjo Kovač, dvije godine i šest mjeseci, Vlado Šabarić, jednu godinu i tri mjeseca, Vinko Belobrk, jednu godinu i Josip Kovač tri godine i  tri mjeseca.

Bili su „krivi“ jer su „od sredine 1990., pa dalje, sudjelovali u pripremanju  oružane pobune  na teritoriju  Republike Hrvatske i time ugrožavali državno uređenje  i sigurnost Jugoslavije, pod vodstvom Martina Špegelja, ministra obrane Republike Hrvatske“.

Špegelja, srećom, nisu uspjeli uhititi, pa mu nisu ni sudili, ali su ga lažno optužili za brojna kaznena djela.

Zanimljivo je da se na izricanju presude nije pojavio ni jedan odvjetnik optuženih, vjerojatno iz straha da bi i njih mogli optužiti ili čak i zatvoriti.

Okrivljenici su presudu dočekali relativno mirno. Svi su se još jednom izjasnili da nisu krivi. Habijanac je tada rekao: „Druže predsjedniče, za ovo za što ste me osudili uopće nisam kriv, a za to što ste me ipak osudili ako ima vašeg  srpskog Boga on će vas kad-tad  kazniti“. Vinko Belobrk  je  izjavio nešto što tada nitko nije očekivao: „Sve što sam radio, radio sam za svoju Državu Hrvatsku, a ako bude trebalo za nju ću i život dati“.

Nakon izrečene presude srpskih okupatora i nakon 18 dana suđenja sudac Mile Vignjević je nadodao: „Civili Habijanac, Dečak i Belobrk odmah se puštaju na slobodu, a vojna lica ostaju i dalje u pritvoru“.

U prvi tren nitko ovo nije  očekivao, pa su okrivljeni ostali i dalje zbunjeno na svojim mjestima, pitajući predsjedavajućeg jesu li to oni dobro čuli, a ovaj se na njih počeo derati. „Van, van, van odmah iz ovog Vojnog suda“.

A ispred suda i toga se dana okupio veliki broj Hrvata, koji su čekali izricanje presude i davali veliku podršku optuženima. Oduševljenju nije bilo kraja, poglavito nakon njihova 116 dana pritvora. Čitavim putem do Virovitice ljudi su ih srdačno dočekivali, slavili poput najvećih hrvatskih junaka. Bio je to dan za pamćenje.

Međutim, sramotno je i jadno što još do danas srpske zločince, ako sude, kao Vasiljevića, sude u odsutnosti,  i što ih uglavnom ne mogu strpati u zatvore, iako su iza njih ostale i brojne masovne grobnice, od Vukovara do Dubrovnika, pa i Bosne i Hercegovine.

Pojedincima je, očito, i dalje najvažnije optuživati i osuđivati hrvatske branitelje i stradalnike Domovinskog rata i zbog pozdrava kojeg su  koristili, ali ne i osuđivati zvjerstva koje su počinili zločinci i agresori tzv. Jugoslavenske narodne armije i drugi.

Treba spomenuti i to da kad  su se, 20. svibnja 1991., Habijanac, Dečak i Belobrk vratili u Viroviticu, pred oduševljenim mnoštvom, Habijanac je uz ostalo rekao:

• „Mislili su da su Virovitičani  lak narod, da će propjevati sve što im se kaže, da će biti krunski svjedoci u optužbi okupatorske, navodne narodne armije. No pogriješili su.  Tad ste se vi digli, tad se digao cijeli narod Hrvatske, dali ste nam snage da ne pokleknemo, dali ste nam snage da protivniku pljunemo u lice i kažemo ono što ste im vi poručivali, a to je: da svoju volju nećemo i nismo nikada do sada nikome nametali, ali smo ako zatreba odlučni u obrani interesa hrvatskog naroda, slobode i suvereniteta Republike Hrvatske, istaknuo je Habijanac te dodao da „ovo nije sukob između dva naroda, kako to prikazuju agresori, već je to sukob između dva sistema, našeg demokratskog i srpskog starog boljševičkog.“

O ovom događaju, a poglavito o tamnovanju Hrvata u Vojnom zatvoru u Zagrebu, Habijanac je objavio i knjigu „Za slobodnu Hrvatsku“ (Meditor, 1997.), koju je priredio i uredio Milan Pišković, a mi bismo još nadodali da su oni bili i prvi politički zatvorenici i osuđenici u hrvatskoj državi!

Međutim, i dalje ostaje pitanje, kako se pojedinci, pa i pojedini povjesničari, sve češće i više sjećaju događanja iz Drugog svjetskog rata, a ova iz suvremene hrvatske povijesti „zaboravljaju“, marginaliziraju ili falsificiraju?

Mladen Pavković