Višnja Starešina: Zapadni Balkan izvjesno ponovno postaje aktivno političko igralište
Francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu može se prigovarati štošta. Ne morate se uopće slagati s njegovom globalističko-liberalnom političkom platformom. Ali mu se ne može osporiti da se usudi biti drukčiji od ostalih. Pa čak i onda kada je to na prvi pogled nepopularno ili za prosječni konformistički um – preuranjeno.
Tako se usudio i prvi od europskih političkih vođa ne samo glasno posumnjati u buduće proširenje EU, već i povući konkretne poteze sukladne takvoj politici: na nedavnom summitu EU Francuska je zaustavila otvaranje pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom. A ovih je dana francuski predsjednik pokrenuo i neformalne diplomatske konzultacije s državama zapadnog Balkana o novoj formuli njihova odnosa s EU: privilegiranom specijalnom partnerstvu.
Kao i svaka nova politička formula koja napušta stare obrasce, ma koliko nerealni oni više bili, tako je i nova Macronova formula za zapadni Balkan ovih dana postala meta kritike: da oduzima državama zapadnog Balkana europsku budućnost, da oduzima EU motivacijsko sredstvo za stabilizaciju i europeizaciju tog dijela Europe.
Prigovaraju mu njegovi europski saveznici da prepušta Balkan Rusiji, Turskoj i Kini. I to je velikim dijelom točno. Prigovaraju mu da žrtvuje europsku budućnost Balkana kako bi ostvario francusku dominaciju nad EU-om. I to je djelomično točno.
U ime razočaranih europskih vođa oglasio se dosadašnji predsjednik EK Jean-Claude Juncker, proglasivši Macronovo odbijanje otvaranja pregovora sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, nakon što su obje države uložile velike napore u otvaranje pregovora, “velikom pogreškom”, nakon koje će “svi u svijetu manje poštovati EU”.
Američko partnerstvo
Razočarani su i politički vođe nekih država zapadnog Balkana. Ponajviše je razočaran makedonski premijer Zoran Zaev, koji poručuje da za Sjevernu Makedoniju ne postoji alternativa punopravnom članstvu u EU, podsjećajući da je u ime ispunjavanja uvjeta za otvaranje pregovora Makedonija prihvatila čak žrtvovati ime države i promijeniti ga u Sjeverna Makedonija i tako ukloniti višedesetljetni spor s Grčkom.
Razočaran je, ali u nešto manjoj mjeri, i crnogorski predsjednik Milo Đukanović. Aleksandar Vučić zadovoljno trlja ruke, jer koncept privilegiranog partnerstva je baš po mjeri njegove političke strategije i taktike: uzeti od EU maksimum novca iz fondova, imati slobodne ruke za povezivanje s Rusijom, i suradnju s Turskom i Kinom i ostvariti vječitu srpsku političku želju – balkanskog hegemona. Ne čuje se previše žaljenja ni s Kosova ili iz Albanije. Jer Macronova koncepcija pogoduje i ostvarenju velikoalbanskih ambicija.
Trenutačnim osporavanjima unatoč, Macronova koncepcija je zapravo realpolitika za zapadni Balkan u budućem vremenu. A to je vrijeme kada se stvara novi svjetski (pa i europski poredak) i kada u tim previranjima EU ne pokazuje dovoljno snage niti da prilagodi sebe duhu novog vremena i ovlada vlastitom budućnošću, kada se bezuspješno hrva s Brexitom, kao alibi da se ne bi morala suočiti s potrebom vlastite transformacije. Takva EU naprosto nema snage europeizirati i integrirati zapadni Balkan.
A niti su političke elite zapadnobalkanskih država istinski zainteresirane za usvajanje demokratskih manira i jačanje pravne države. U tome su jedinstveni. Jedinstveni su i u tome da žele što više europskog novca. Oni s hegemonskim ambicijama poput Aleksandra Vučića nisu istinski zainteresirani niti za formalno članstvo u EU, ili im ono barem nije prioritet. Oni koji se mogu osjećati ugroženi imperijalnim ambicijama svojih susjeda, ako su politički iskusni poput Mile Đukanovića, znaju da tu sigurnost od EU ne mogu očekivati, već je moraju potražiti drugdje. Kao što ju je, primjerice, Milo potražio u Washingtonu.
Zapadni Balkan izvjesno ponovno postaje aktivno političko igralište na kojem će se glavna utakmica voditi između dva velikodržavna projekta: velikosrpskog (Srbija, Republika Srpska) i velikoalbanskog (Albanija, Kosovo), pri čemu oba imaju aspiracije prema Sjevernoj Makedoniji.
Preko njih će se na terenu sučeljavati Rusija (iza srpskog projekta) i SAD (iza albanskog projekta). Između njih će svoj prostor tražiti bošnjački panislamski projekt poduprt Turskom. Uz sveprisutnu Kinu. Njemački, odnosno EU utjecaj već je vrlo umanjen, a bit će i više. U svemu tome nisu isključeni niti ratni sukobi nižeg intenziteta, kao niti promjene granica.
Hrvatska je prednost u tim novim balkanskim razigravanjima formalno članstvo u NATO-u i EU. Problem je iznimno duga granica s trusnim zapadnobalkanskim državama, preko koje će dolaziti i ciljani pokušaji destabilizacije, poput migrantskih kriza.
Drugi je problem potpuna politička marginalizacija Hrvata u BiH kao sigurnosnog zaleđa, koji su u paradoksalnoj situaciji: u zapadnim središtima političke moći ih više uopće ne doživljavaju kao politički subjekt, a njihova vođu Dragana Čovića doživljavaju kao jedan od dva najveća problema.
Treći i najveći problem je što hrvatska vladajuća politika nema strateške dubine niti političke pameti kojom bi iskoristila prednosti članstva u NATO-u i EU-u i obnovila američko partnerstvo. Jer jedino se tako može nositi s prethodna dva problema.
