Vukovarski ratnik zarobio srpskog vojnika iz Pančeva: Nećete vjerovati što se zatim dogodilo
ČEKA SE FILM
Kada bi se prisjetili golobradih mladića koji su poginuli tjekom Domovinskog rata, svaka bi zagrebačka ulica mogla nositi ime po jednom od heroja. Jer, bilo ih je puno… Vukovarski branitelja Andrija Marić samo je jedan od brojnih, no mnogi će se složiti da je jedan od najvećih. Andrija, uništi tenk pa na zgarištu zapali cigaretu, zarobi neprijatelja pa se s njime sprijatelji…, piše Dnevno.hr.
U posljednje vrijeme svjedočimo sve većoj svjesnosti o onome što su, zapravo, učinili branitelji. Prepoznaju to pomalo i redatelji, pa smo tako do sada mogli uživati u više dokumentiranih i nekoliko igranih filmova posvećenim herojima Domovinskog rata. Što se Andrije Marića tiče i potrebe da se njegovo djelo dokumentira, o njemu se zna da je dao izniman doprinos tijekom 90-tih, ali ni u najljućem boju ovaj veliki čovjek nije zaboravio na tada posve zanemarenu stvar – ljudskost i empatiju.
Nitko ne zna što je ovoga hrvatskoga Ramba natjeralo da samo godinu dana prije rata iz Švicarske dođe u Hrvatsku. Zapravo, nakon svega što je učinio, jasno je da je to učinio isključivo zbog brige za budućnost. Andrija Marić, rodom iz Ivanjske pokraj Banja Luke, i prije rata je često posjećivao Borovo naselje u kojemu je živio njegov prijatelj Marin Mrdan. U Borovu se, tako, zatekao i tih prvih ratnih dana i odmah se prijavio kao dragovoljac, a Blago Zadro je u njemu prepoznao rođenog borca i izrazitoga individualca čije su ratne zasluge koje su često graničile s ludošću, mnogi branitelji navodno pripisivali sebi.
“Andrija je bio ludo hrabar”
Drago Krpan, njegov suborac iz “Žutih mrava” koji je prošao gotovo sve Andrijine akcije, izjavio je: “Andrija je znanje za protuoklopnu borbu pretpostavljam stekao u JNA i to je prenosio na nas”. To svoje znanje Andrija Marić je najbolje iskazao 14. rujna kada je JNA organizirala drugi pokušaj zauzimanja Vukovara napadom na Trpinjsku cestu. Marić i njegovi nalazili su se tada na Lipovačkom putu, na samom ulazu u Borovo Naselje. U dva dana, 14. i 15. rujna neprijatelj je ostao bez tridesetak oklopa. Nekoliko njih je uništio Andrija, a najveći dio skupina “žuti mravi”.
O Andriji s velikim poštovanjem svjedočio je i njegov suborac Zoran Sablić: “Odmah mi se svidio. Imao je 25, 26 godina… Čim su ovdje počele čarke, odlučio je ostati s nama. Kad se zaratilo, pokazao se kao pravi vođa, pokretač. Kako se ono kaže, gdje čovjek neće staviti nogu, on će staviti glavu. Bio je jako hrabar čovjek. Za njega strah nije postojao, sudjelovao je u svim akcijama, poskidao tenkova sigurno koliko i Marko Babić. Bili smo složni kao braća, ali Andrija, to je posebna priča. Veliki ratnik, ali i veliki humanist.”
Andriju prati i jedna nevjerojatno topla priča koju potkrjepljuje izjave njegovih suboraca o humanosti koju je u sebi nosio: “Andriji je pao u ruke neprijateljski vojnik, tenkist Siniša Jovanov iz Pančeva. Taj mali spasio se iz pogođenoga tenka i nekud se skrio. Pritajio se, slušao naše razgovore i nakon četiri, pet dana skrivanja u nekoj kući i vaganja tko je od nas najnormalniji, odlučio se predati Andriji Mariću. Bio je vojnik JNA. Ispričao je da je mobiliziran tek nekoliko dana prije, da su ih poslali kao janjad na klanje, da je razočaran, da to nije njegov rat, a Andriji se momak svidio pa nije dao da mu dlaka padne s glave. Ovaj mu je iz zahvalnosti stalno nosio punjenje za “osu” i pratio ga u stopu. Kasnije su postali pravi prijatelji, a Jovanov je teško ranjen i danas je invalid Domovinskoga rata. A Andrija… njega smo izgubili”.
Jovanov iz Pančeva ga do danas nije prebolio
Evo što je o Andriji kazao Siniša Jovanov, spašeni srpski vojnik koji se priključio hrvatskoj vojsci: “Proveo sam 2 do 3 dana u nekom špajzu u mraku, izgubljen i u strahu, onako gladan posegao sam za nekom tekućinom da ublažim žeđ… Mislim da je bio paradajz u boci, ali mi je poslije nekoliko gutljaja palo na pamet da je možda otrov! Slušao sam kako Hrvati često šetaju po dvorištu i čuo sam Marića i taj mi se čovjek činio smiren i dobar. Nakon nekoliko dana odlučio sam se predati pa šta bude… Čuo sam u dvorištu kako dečki razgovaraju, u špajzu sam ostavio pušku i izletio pred zbunjene gardiste koji su gledali od kuda sam se stvorio. Tražio sam Andriju Marića i tako sam odgovarao na svako pitanje. Sproveli su me u štab i tu su me ispitivali, ali i dalje sam inzistirao na tome da dovedu Marića ili ne govorim ništa”, kazao je Jovanov i objasnio da su im prije dolaska u Vukovar njihovi pričali kako ustaše kolju djecu, kako presjecaju kablove s bandera i prže strujom po tenkovima, govorili su im da je bolje se ubiti nego pasti živ u ruke ustašama.
“Od tih priča sam se uvijek znao naježiti… Ali, dok sam čekao da se Marić pojavi, primijetio sam da nema ustaša i da su svi vojnici zapravo dojučerašnji radnici, ratari i pošteni ljudi pa glava mi je još na ramenima, a ni šamar nisam dobio otkad su me zarobili! Na vratima se pojavio Marić i pita tko ga toliko treba i kada su pokazali na mene, gledao je zbunjeno i upita me da li se mi znamo od nekuda!? Rekao sam mu da ja njega poznam iz dolazaka u dvorište u kojoj sam kući bio sakriven. Na stol su stavili par konzervi i kruha. Srknuo sam sardine jako brzo jer par dana osim paradajza nisam ništa okusio. Andrija je sjedio nasuprot mene i gledao me kako proždrljivo trpam hranu u sebe i počeo: ‘Imaš dvije opcije: prva je da te prebacimo u Bosnu, pa kud te volja i druga je da te predamo tvojima nazad.’ Gledao sam zbunjeno jer sam očekivao da jedna od opcija bude metak u čelo i zdravo! Upitao sam Andriju: ‘Vi me nećete ubiti?’ Gledali su svi zbunjeno u mene, a Andrija promrmlja: ‘Rekli smo ti opcije!’ Pomislio sam, ako me vrate mojima, optužit će me za dezerterstvo i metak u čelo, a kuda dalje da idem. Skočio sam sa stolice i rekao Andriji: ‘Ja nazad ne mogu, a vi me nećete ubiti! Ako se gine, ginut ćemo zajedno.” Tako je srpski vojnik Siniša Jovanov postao najbolji prijatelj hrvatskoga heroja Andrije Marića. Priključio se Žutim mravima i obrani Vukovara, a kada je Marić poginuo plakao je kao malo dijete. Njegovu smrt nije prebolio do danas…
Kad je u jesen 1991. poginuo vukovarski vitez Blago Tica, Andrija je odlučio otići na pogreb u Grude, no na povratku za cijelu tu skupinu prijatelja više nije bilo ulaza u Vukovar. Pad grada dočekao je braneći Vinkovce pa se otputio u Zagreb i prijavio u 5. brigadu s kojom najprije sudjeluje u obrani Zadra. I tamo je, gotovo usput, uništio jedan tenk. Njegov ratni put okončan je na Kupresu 10. travnja 1992. godine. Interventni vod, u čijem se sastavu nalazio i Andrija, zbog velike magle i snijega naletio je izravno na banjolučki korpus. Pogođena su dva džipa. U jednom je bio Robert Zadro, Blagin sin, a u drugom Andrija Marić. Pancirno zrno doslovno mu je odnijelo glavu. Toga dana poginuo je veći broj hrvatskih vojnika i svi redom bili su heroji…
