Zadar u plamenu listopada 1991.: Grad koji se obranio srcem, hrabrošću i zajedništvom
Početkom listopada 1991. godine, dok je Hrvatskoj istjecao moratorij na odluku o razdruživanju od bivše Jugoslavije, srpske snage pokrenule su sveobuhvatni napad na gotovo sve strateške točke hrvatskog teritorija. Cilj je bio jasan – osvojiti što više hrvatske zemlje prije nego što Hrvatska međunarodno učvrsti svoju neovisnost. Među gradovima koji su se našli pod nemilosrdnim udarima bio je i Zadar.
U prvim danima listopada 1991. godine, Hrvatska je stajala na rubu povijesne prekretnice. Istjecao je moratorij na odluku o razdruživanju od SFRJ, a srpske su snage znale da im vrijeme nije saveznik. Kako bi spriječile konsolidaciju hrvatske države, pokrenule su masovne napade na više frontova – od Dubrovnika i Karlovca do Vukovara, Osijeka, Nove Gradiške, Nuštra i, naravno, Zadra.
„Ubrzo ćemo osvojiti Petrinju, Karlovac i Zadar, jer je u našem interesu i interesu vojske da imamo veliku morsku luku”, izjavio je tada za New York Times Milan Martić, vođa srpske paravojske.
Zadar pod opsadom: Grad na prvoj crti
Borbe za Zadar započele su još u kolovozu 1991. godine. Već tada su se jedinice JNA iz samog grada povukle prema zračnoj luci Zemunik, gdje su se utaborile i zauzele predgrađa Crno i Babindub, dok se civilno stanovništvo sklanjalo u grad.
Hrvatski branitelji, svjesni prijetnje, blokirali su čak 14 vojnih objekata na području Zadra – među njima i velike vojarne Marko Orešković, Đuro Đaković, artiljerijski školski centar, komandu garnizona, centar PZO-a i vojarnu Ante Banin. U pregovorima s JNA pokazali su iznimnu odlučnost i hrabrost: do kraja rujna zarobljeno je 34 vojnika, a u svega 15 dana predalo se čak 763 pripadnika JNA.
Borba za grad i slobodu
Početkom listopada neprijatelj se približio Zadru sa svih strana. Grad su branili pripadnici 112. brigade Hrvatske vojske, 4. gardijske brigade, specijalne i temeljne policije, međimursko-dalmatinski vod iz Čakovca, pripadnici bojne “Kralj Tomislav”, kao i brojni dragovoljci rajonskih štabova.
Na liniji dugoj 12 kilometara bilo je svega 670 hrvatskih branitelja, dok ih je u samome gradu i oko vojarni bilo oko 600. Nasuprot njima stajala je sila od gotovo 8.000 neprijateljskih vojnika – 3.000 u gradu i oko 5.000 u zaleđu.
Najžešći napadi odvijali su se na potezu Dračevac – Diklo, gdje su se vodile ogorčene borbe. U jednom trenutku neprijatelj je probio liniju u Dračevcu, zauzevši položaje na brdu Križ i u Babindubu. Tenkovi su se tada približili gradu, no hrvatski branitelji nisu pokleknuli.
Željko Vujić, pripadnik 1. bojne 4. gardijske brigade, raketnim je lanserom OSA pogodio i uništio neprijateljski tenk, čime je preokrenuo tijek bitke. Branitelji su potom potisnuli neprijatelja na početne položaje.
Na Sokinom brigu hrvatski je vojnik uništio kamion pun vojnika, a na Bilom Brigu hrvatske su snage uništile još četiri neprijateljska tenka.
Uz kopnene napade, JNA je Zadar napadala i s mora, s raketnog broda JRM VPRB-32 “Koper”. Međutim, domišljatost i hrabrost zadarskih branitelja ponovno su presudile – improvizirali su vlastito topništvo, spajajući vozilo zadarskih Nasada s topom koji je s položaja na Karmi pogodio i teško oštetio neprijateljski brod. Nakon tog pogotka, jugoslavenska mornarica povukla se iz zadarskog akvatorija.
Cijena slobode
Od 1. do 8. listopada 1991. godine poginula su 43 hrvatska vojnika i civila, a 202 osobe su ranjene. Grad je pretrpio ogromna razaranja – pogođeno je više od 120 objekata, uključujući stambene kuće, crkve i kulturne spomenike.
No, unatoč svemu, Zadar nije pao. Grad je preživio zahvaljujući zajedništvu i hrabrosti svojih ljudi – običnih radnika, branitelja, medicinara, pekara, vozača, majki i djece koji su svakodnevno, pod granatama, čistili ruševine i nastavljali živjeti.
Kako je godinama kasnije rekao Marko Čulina, ratni zapovjednik obrane Zadra:
“Navečer, kad bi stalo granatiranje, prošetao bih se gradom i gledao što su sve pogodili. Ujutro toga više nije bilo – ljudi su čistili ruševine i išli na posao, u Tvornicu kruha, u Mljekaru… Sve su to naši junaci pobjede. Zadar je spasilo i obranilo zajedništvo ljudi. I danas se naježim kad se toga sjetim. Da nam je danas 30 posto tog zajedništva i međusobnog poštovanja, normalno bismo živjeli.”
Zadar – grad koji se nikada nije predao
U plamenu rata, Zadar je 1991. postao simbol otpora i vjere u slobodu. Njegovi branitelji i građani pokazali su da ljubav prema domovini i jedinstvo mogu nadvladati svaku silu. Taj duh i danas živi u svakoj svijeći zapaljenoj u čast poginulih, u svakoj obnovljenoj kući i u svakom sjećanju na dane kada je grad disao kao jedno – za Hrvatsku.
