Zadarska braniteljica prisjetila se najtežeg dana: 'Nebo je bilo crveno do Gospića'
Domovinski rat iznjedrio je brojne priče i heroje koji su stali u obranu zemlje, a jedna od njih je i Radmila Glavan, dragovoljka Domovinskog rata od 1991. do 1994. te za vrijeme Oluje 1995. godine, a danas voditeljica Dnevne bolnice kardiologije OB-a Zadar i dobitnica nagrade Bijelo srce
AUTOR: Bjonda Lučić/Direktno.hr
Zadar je imao veliku ulogu u Domovinskom ratu, a Radmila kao rođena Zadranka odigrala je važan dio. Medicinsku školu zavšila je u Zadru, ali prvo radno mjesto nakon odrađenog pripravničkog staža bilo joj je u Crikvenici gdje je bila od 1989. do 1989. godine. Istaknula je kako se, čim je shvatila da se nešto sprema, sporazumno raskinula radni odnos u Crikvenici i krajem 1989. vratila se u Zadar, iako je tada imala samo 19 godina bila je dovoljno svjesna situacije i događanja u to vrijeme. "Došla sam u zadarsku bolnicu u Koronarnu jedinicu za kardiološke bolesti, a neposredno prije bombardiranja Zadra premještena sam na Kardiologiju". Zatim je dodala kako su se počele događati "čudne stvari" te da su Srbi su počeli dizati barikade na magistrali, a budući da je živjela u okolici Zadra, a ne u gradu, nije više mogla dolaziti na posao. Znali su da je vrijeme da se organiziraju.
"Sve je nagovještavalo da stvari nisu u redu. Od barikada do pojedinih kolegica pravoslavne vjeroispovijesti koje su počele napuštati bolnicu. Morali smo organizirati obranu, za početak noćne straže, a ja sam dragovoljno pristupila kako bismo organizirali Sanitet. U školi u Briševu liječnik kirurg obavljao je edukaciju i javilo se nas pet cura. Nitko od nas u to vrijeme nije znao puno o ranama i previjanjima, primjerice, ja sam bila internistička sestra. Liječnik nas je podučavao kako tamponirati ranu i sl. Budući da sam zatražila i edukacije za cure koje nisu u zdravstvu, a imale su volju i htjele su mi pomoći. Čisto da imamo neke osnove budući da nismo znali što nas čeka". Imali smo tako vježbe poput učenja prvog zavoja, kako sanirati ako je došlo do puknuća negdje arterija na vratu, kako podvezati ranu, imobilizirati, zaustaviti krvarenje i organizirati što brži transport do bolnice. I tako je to krenulo, na početku sam radila sama u Sanitetu u jednoj kući u improviziranom podrumu. Bez liječnika smo bili nekih 15-ak dana s tim da su krenule granate iz Smokovića, to je mjesto sa srpskim življem 10 kilometara udaljeno od Saniteta. Dragovoljci, među kojima sam bila i ja su bili na Murvici i držali su linije Briševo - Murvica te je u jednom trenutku došlo do prvog proboja. Naša nas je vojska upozorila se povlačimo jer JNA i srpske paravojne jedinice dolaze iz Smokovića. 29. rujna smo napustili mjesto, a naša vojska se organizirala noću te smo ih ponovno gurnuli na početni položaj, a mi smo opet bili u Sanitetu. E tu je krenulo. Ušla je vojska JNA s tenkovima i danima smo bili napadani iz svih smjerova. Mjesto je bilo napušteno, a mi smo ostali u brvnari jednoj, ležali na podu. Ljudi su se skrivali po šumama u podrumima, svakako obučeni. Nismo imali struje, niti vode, grabili smo je iz bunara. Iz rovova su dolazili naši vojnici pa smo im prali i sušili odjeću, a to je i njima davalo hrabrosti. U međuvremenu se pojavio i liječnik tako da, čim su vidjeli potporu, da imaju sestru i doktora, bilo im ja lakše, bili su 'jači'.
Krenuli su stizati teški ranjenici s Murvice. Bila sam izbezumljena, ali u trenutku se sve događalo, bacala sam zavoje curama, civil je vozio ranjenike u Zadar pod granatama. U prve dane nisam išla ni u pratnji. Prvih dana je bilo samo - sanirate ranu i drži do bolnice, civili su ih vozili. Zatražila sam hitno liječnika, i baš taj dan kad je stigao, došlo je do pada mjesta. Bili smo na korak do zarobljavanja, cijeli Sanitet je oko sat i pol vremena bio u podrumu te kuće gdje su nas gađali, a mi smo ležali u iščekivanju i neizvjesnosti kako ćemo završiti. Teški trenuci bili su popraćeni strahom, panikom, plačem, povraćanjem... Bilo je tu, osim dva doktora i nekoliko civila koji su se htjeli predati, u jednom trenutku sam im rekla: 'Kome da se predajem? Ja nikome ništa ne oduzimam, oni su došli ovdje. Ne predajem se nikome, ovo je moje. Moja domovina, moj dom, moje mjesto i nema predaje. Tko hoće nek izlazi, ja ne idem. I tako su svi ostali'".
Izlazak iz mjesta
"U jednom trenutku okupatori su se pomakli dalje, a netko je povikao 'Jeste li živi?'. Rekla sam svima da šute jer nismo znali tko je to. Ponovno se za 10-ak minuta vojnik vratio i prozvao moje ime. Otvorila sam vrata od tog podruma i izašli smo van, i danas smo još uvijek svi živi. To je bio hrvatski vojnik koji je sve gledao iz šume, a kad je otišao tenk, on je dotrčao. U međuvremenu je stigao kamion u kojem se vozi protuzrakoplovni top i mi smo svi uletjeli u njega. Od svega što se sjećam, u zadnjem trenutku kad smo ulazili u taj kamion je da su oni pogodili u zvonik crkve", rekla je.
Prisjetila se i da je to bio dan zaštitnice mjesta i ispričala zanimljivost vezano uz Gospu u mjesnoj crkvi. "Bio je to dan kad se slavila Gospa od Ružarija, nije nitko nastradao. Zasluge što smo sačuvani pripisujem i Gospi od Ružarija koju su pogodili, to je crkva starija više od 100 godina sa širokim zidovima. U njoj je s te strane oltar Gospe od Ružarija koja je zaštitnica mjesta, a agresor je probio zid i ušao unutra s tenkom, sve je bilo porazbijano i zgaženo. Međutim, Gospa je ostala netaknuta u oltaru sa staklom i dvije postaje sa strane", prisjetila se naša sugovornica. Tada su dolazili svjetski novinari snimati tu crkvu i sačuvanu Gospu".
Prisjetila se dalje kako su došli do kraja mjesta. "Izašli smo, čekalo nas je puno vojske. Nebo je bilo crveno od Gospića do Zadra, to je bio toliki napad, a kroz glavu su prolazile misli događa li se ovo stvarno, je li istina, napuštam li zaista svoje mjesto? Kad sam došla na izlazište iz mjesta, radi se o križanju prema Paškom mostu i Ražancu, dočekala nas je vojska koja je tražila da im predam torbu sa zavojima. Rekla sam: 'Ne dam, i ja sam hrvatski vojnik i idem s vama'. Bila sam tada zaista spremna na sve. Ipak, morali smo se povući. Bila sam i zaposlenik zadarske bolnice, a odlaskom na teren napustila sam svoje radilište, kada sam se tamo vratila i došla u podrum, kolege su me ugledali i rekli su: 'Ovo je stvarno pad grada'. To je bilo 4. listopada, a taj dan i dan kasnije je bilo katastrofalno, Srbi su bili na ulazu u Zadar. Već je bila krenula panika, prijevoz civila prema otocima. Ujednom trenutku liječnik me je upitao hoćemo li ići, rekla sam: 'Ja ne idem nigdje'. Aktivirala sam se odmah u bolnici u pomoći ranjenicima, a nisam znala ništa o svojima, gdje je moja obitelj, otac, mama, brat je bio na terenu.... Deset dana nismo znali jedni za druge", prisjetila se.
Trenuci neizvjesnosti
Istaknula je kako su bili izrazito teški i strašni trenuci neizvjesnosti te da je išla gledati kada su dovozili mrtve hoće li vidjeti ime i prezime nekoga svoga. "To je bilo teško, čak i gore nego onaj teren i sve što smo prošli. To je bio pakao. Došla sam u bolnicu u kojoj nema struje, bolnicu koja je non stop pod granatama, prevoze mrtve, ranjene, jauci, ne znaš gdje je tko... To je bilo traženje deset dana, ispitivanje je li netko vidio nekoga moga... Istovremeno, moj otac je završio u Rijeci i ugledao je vozača hitne pomoći iz Zadra i pitao ga je za mene. 'Ja sam bio s njom u podrumu. Mjesto je palo, prošli smo pakao, ali živa vam je kći'. Zamislite to, otac mi je tako saznao da sam dobro", prisjetila se.
Naglasila je i da je radila u bolnici te išla po terenima po pozivima. "Zapravo je i bolnica bila ratna i žao mi je što joj nisu priznali status ratne bolnice jer mi smo zaista radili u nehumanim uvjetima", rekla je. Osvrnula se i na današnje naraštaje i njihovo poznavanje Domovinskog rata. "Mlade treba educirati, ali ne opteretiti ratom. Znalo je naići vrijeme kad te mladi pogledaju stavom: 'Pa što ako si bio u ratu? Mene ne zanima rat'. Činjenica je da nikoga ne zanima rat, nije ni mene zanimao, nisam ga tražila, niti voljela". Moj brat i sestre imaju djecu i mi ih tako odgajamo i učimo vrijednostima Domovinskog rata, a važno je educirati djecu i kroz obrazovanje. Moji suborci su stoga počeli po školama održavati određene edukacije, priče o ratu kojima bi stvaranje domovine približili mlađim generacijama. Jer ako ne pričamo istinu, laž postaje istina", upozorila je Radmila te se osvrnula na aktualne događaje u Hrvatskoj uoči Dana sjećanja povodom izložbi koje su otkazivane diljem Hrvatske i prisjetila svog prvog odlaska u Vukovar.
Posjet Vukovaru nakon mirne reintegracije
"Bila sam u Vukovaru nakon mirne reintegracije, dakle vidjela sam Vukovar kako izgleda nakon svega. Kao medicinske sestre išle smo u Osijek na simpozij, ali su nas autobusom dovezli samo u centar Vukovara, nismo išli dalje. Plakali smo, ulice su bile puste, razorene. Ničeg tu nije bilo, malo očišćeno ono po sredini. To je bilo strašno za vidjeti. Ja sam prošla zadarsko zaleđe i ratište, grad bio porušen, nama su sela spaljena, ali kad smo vidjeli Vukovar.... Došla sam na trafiku u centru na kojoj su bile sve izložene srpske novine na ćirilici i bilo je par razglednica Vukovara prije rata na latinici. Moja kolegica je kupila tu razglednicu na što sam prodavaču rekla da prikaže Vukovar na ćirilici i onako kako je izgledao u tom trenutku. Pokazala sam na ruševine. "Ovo je vaša razlednica Vukovara, nemojte prodavati te otprije" rekla sam mu.
Istaknula je i kako branitelji danas nemaju status kakav bi trebali imati te naglasila da je i danas uvijek spremna pomoći braniteljima. "Proživjela sam svašta, od terena do radnog mjesta, ali tu sam. Čvrsto stojim i ne dam se. Sve što treba za ovu državu, ja ću učiniti, bez obzira koliko je netko kaljao te, iako ima nezadovoljstva i s moje strane, ne dam im gušta i ne dam na nju. Mi danas imamo svoju zemlju", zaključila je braniteljica Glavan za Direktno.
