Zaledit će vas ova priča: ‘U moru sam bio gol, a jugoslavenski čamci su kružili oko mene’
NIJE FILM
Na današnji dan, 23. listopada 1991. godine, u Dubrovačkom primorju poginuli su Andrés Branko Pilsel, Miljenko Tadić, Fernando De Lucchi, Alejandro Patrón, diverzanti 4. A brigade Zbora narodne garde te Arnold Nožić, pripadnik Bojne Frankopan, piše Dnevno.hr.
Presreo ih neprijateljski patrolni čamac
Pogibija petorice heroja dogodila se prilikom prebacivanja u noći s 22. na 23. listopada iz područja Stona u mjesto Slano motornom brodicom kada ih je kraj otoka Šipana presreo patrolni čamac 178 Jugoslavenske ratne mornarice. U razmjeni vatre stradali su svi osim Ivice Kaznačića, a tijela poginulih nikada nisu pronađena. Kaznačić, koji je pukom srećom ostao živ posvjedočio je da su hrvatski vojnici stradali u eksploziji brodice.
“Akcija oslobađanja Slanog trebala je ići iz četiri pravca. Moja je grupa imala zadaću preko mora doći neprijatelju iza leđa (u pozadinu) i djelovati na putu prema Orahovu dolu. Zapovjednik akcije je bio Arnold Nožić. Oko ponoći spustili smo se do Dola gdje nas je čekala spremna barka marke Leut. Bila je orkanska bura i mjesečina, te je preglednosti na moru bila dobra. Ja sam bio na krmi i vozio, dok su se ostali prikrili u unutrašnjosti broda. Krenuli smo prema otoku Šipanu, a na sredini kanala odjednom se stvorio patrolni čamac JNA i počeo kružiti oko nas. Skinuo sam ZNG-e oznaku s ruke i počeo im mahati pretvarajući se da sam ribar te da idem prema Šipanu. Kad su nam se približili na otprilike 200 metara udaljenosti, Arnold je ispalio zolju”, donosi Domovinskirat ispovijest preživjelog.
Nevjerojatno preživljavanje
“Istodobno su oni uzvratili vatrom, a ja sam se prilikom detonacije našao u moru. Na meni je tada bila kompletna ratna oprema. Nekako sam uspio pod vodom skinuti sa sebe gornji dio opreme i ruksak i isplivati na površinu, te se do kraja skinuti. Plivao sam gol u moru koje je bilo vrlo hladno. Neprijateljski vojnici su me tražili, ali me nisu mogli uočiti zbog bure i valova. Kada su došli sasvim blizu meni, zaronio sam, patrolni je čamac prošao iznad mene, a ja sam nastavio plivati prema svjetioniku u pravcu Stona. Otprilike sam još 6 – 7 sati plivao do obale. Potpuno iscrpljen i pothlađen, našao sam uz obalu maginje (plodove planike) koje su mi malo povratile snagu, te sam gol i bos krenuo pješice prema selu Doli, do kojega sam pješačio još 3 – 4 sata. Mještani su mi dali odjeću, pa sam krenuo u zapovjedništvo u Lisac ispričati što se dogodilo.”
