Zapanjeni suci u Haagu odmah mu dali doživotnu: Ovo je četnik s najvećom zatvorskom kaznom

MONSTRUM

Ovih dana je obilježena godišnjica stravičnog zločina u selu Štrpci kada je skupina četnika koju je predvodio Milan Lukić otela 20 putnika bošnjačke nacionalnosti (jedan je bio Hrvat) i sve ih pobila nakon teškog mučenja i zlostavljanja. Taj zločin se dogodio 1993. godine i do sada su pronađeni ostaci samo četiri žrtve, no nakon rata doznalo se da je to samo Lukićev jedan zločin u nizu, piše Dnevno.hr.

Milan Lukić rođen je u Foči, a podrijetlom je iz sela Rujište udaljenog 15 kilometara od Višegrada. Ovaj najveći srpski krvolok koji izdržava doživotnu zatvorsku kaznu u Estoniji, prije agresije na Bosnu i Hercegovinu živio u je u Obrenovcu, Njemačkoj i Švicarskoj.

Svoj krvavi pir Lukić je započeo u proljeće 1992. godine kada se vratio u Višegrad gdje je organizirao paravojne jedinice Osvetnici (poznati i pod imenom Bijeli Orlovi) sa samo jednim ciljem – prognati i istrijebiti domicilno stanovništvo.

Ne zna se točno koliko je ljudi likvidirao

Milan Lukić je direktno odgovoran za ubojstvo 84 Višegrađana koji su se nalazili u autobusima na putu prema slobodnom teritoriju (općina Olovo). Također je odgovoran za koncentracijski logor Uzamnica, a osuđen je i zbog otmice i ubojstva 16 bošnjaka u selu Mioče, općina Rudo. No, suci u Haagu nisu dvojili o visini kazne kada je dokazano da je Lukić, izmešu ostaloga, bio jedan od vođa dva najozloglašenija masakra u ratu u BiH, u kojima je 120 žena, djece i staraca živo spaljeno u Pionirskoj ulici i naselju Bikavac u Višegradu u lipnju 1992. godine. Zločin poznat kao “Živa lomača”, a koji je Međunarodni sud za ratne zločine proglasio “jednom od najnemilosrdnijih kampanja etničkog čišćenja u bosanskom sukobu”, preživjela je samo djevojka Zehra Turjačanin.

U predvečerje 27. lipnja 1992. godine pred njezinu kuću na Bikavcu u automobilu iz kojeg je treštala nacionalistička glazba dovezao se Milan Lukić sa skupinom vojnika. U kući su se nalazile još i Zehrina majka, dvije sestre i snaha sa svojom djecom te susjeda i njezina maloljetna kćerka. Lukić i njegovi ljudi su ih najprije izveli vani, a potom, uz objašnjenje da su “organizirali konvoj za Bajnu baštu”, odveli u kuću Mehe Aljića.

Zapalio žive žene i djecu, Zehra jedina preživjela

“Na žalost, u toj kući je bilo mnogo djece”, rekla je Zehra i dodala da najmlađe od njih nije imalo ni godinu dana. Većinom su bile mlade žene s djecom, a pored njih je bilo i starijih muškaraca i žena. Srpski vojnici su izvana najprije kamenjem porazbijali prozore, a onda ubacili ručne bombe. Neko vrijeme su pucali po ljudima koji su se nalazili u kući, a potom su je zapalili.

“Ljudi su živi gorjeli, svi su jaukali, naprosto ne mogu opisati ono što sam tada čula”, ispričala je Zehra u Haagu. Kada je plamen zahvatio i njezinu odjeću, s jednom od sestara uspjela se probiti do ulaznih vrata, ali su ona bila blokirana teškim, željeznim garažnim vratima. Ona sama se nekako uspjela provući kroz mali otvor na vratima, dok je sestra ostala u kući. Bježeći prema kućama na Mejdanu, vidjela je srpske vojnike kako leže na travi i piju.

Usprkos teškim opekotinama na licu i rukama, Zehra se nakon nekog vremena vratila na Bikavac i išla od kuće do kuće upozoravajući ljude na ono što im se može dogoditi, a u posljednjoj od njih je i ostala.

Molila je da je strijeljaju

Sutradan ujutro je otišla u zapovjedništvo srpske vojske i, očajna, tražila da je strijeljaju. Nitko joj nije pružio nikakvu pomoć, a nakon jedanaest dana jedan od srpskih vojnika ju je upozorio da bježi jer Milan Lukić zna gdje se nalazi i namjerava doći dokrajčiti je.

Zehra se, nakon tog upozorenja, s preostalim muslimanima iz Višegrada pješice uputila prema Međeđi. Izdržala je uprkos dijagnozama liječnika da je “na pragu smrti” i da se na nju ne isplati trošiti lijekove. Zbog opekotina i rana koje su se u međuvremenu inficirale u Međeđi je nije prepoznao ni muž njezine najbolje prijateljice koji ju je dobro poznavao.

“Još uvijek sam živa. Život je lijep i ja još uvijek želim živjeti punim životom”, rekla je Zehra Turjačanin koja je svoj iskaz na suđenju Milanu i Sredoju Lukiću dala na francuskom jeziku. U Francuskoj, gdje se već godinama liječi, pronašla je svoju novu domovinu u kojoj nastoji zaboraviti sve što joj se dogodilo na Bikavcu 1992. godine.