ZAŠTO SU SVI NAŠI SPORTAŠI "DESNIČARI"?

Još se svi s ushitom, ponosom i možda dozom nostalgije sjećamo trijumfa naših srebrnih nogometaša zlatnog sjaja, hrvatskog kapetana, mušketira i viteza Luke Modrića - dječaka lavljeg srca - njegove Zlatne lopte i titule najboljeg svjetskog nogometaša, još su nam pred očima zlatni, jedinstveni i neponovljivi Zlatko Dalić i njegova junačka momčad i onaj velebni doček, kad se nacija okupila u glavnom gradu svih Hrvata na do tada nedoživljenoj manifestaciji rodoljublja i domoljublja na otvorenoj sceni koja je zadivila svijet.

Bilo je blistavih trenutaka hrvatskog sporta u proteklih 30 godina, ali je ovaj nogometni nadvisio sve - ne zato što su drugi sportaši manje važni i manje dragi puku, nego iz jednostavnog razloga što jedino nogomet kao najvažnija sporedna stvar na svijetu može izazvati takvu erupciju oduševljenja i baciti nas u zanos.

Slavili su Hrvati i svi koji Hrvatsku osjećaju svojom, od Konavla i Cavtata do Iloka, diljem Herceg Bosne i svijeta, milijuni domoljuba su okićeni nacionalnim bojama u transu izašli na ulice, osjećajući da se takvi trenuci moraju proslaviti skupa, u jedinstvu, u zajedništvu kojega nam tako često nedostaje.

I nije na taj velebni događaj mogla baciti sjenu čak ni ona podlost što su nam je priredili službeni organizatori dočeka nogometaša i njihovi žbiri, koji su zaštićeni mrakom i anonimnošću na onako perfidan način ( da ne upotrijebim neku težu riječ) isključili mikrofon kako Marko Perković Thompson ne bi mogao završiti započetu pjesmu ("Lijepa li si") koja je već postala nekom vrstom neslužbene himne svima nama čija srca bez ostatka kucaju za Domovinu i hrvatski rod.

Luka, Vida, Ćorluka, Mandžo, Raketa, Perišić i ostali naši dečki doslovno su Thompsona uvukli u autobus sa željom da im upravo on pjeva u tim trenucima slavlja! I komu je to moglo smetati? Tko je to na fešti u Zagrebu tog 16. srpnja 2018. godine bio važniji i meritorniji odlučiti sastav onih koji će nastupiti na pozornici? I tko se to usudio zgaziti želju slavljenika i pred cijelom nacijom i svijetom nama i njima pljunuti u lice!? Krešo Dolenčić, Milan Bandić ili netko treći, sasvim je svejedno, ali to je bila i ostala sramota koju nismo zaboravili! Posve je sigurno kako bi okupljeni puk poštivao svaku želju naših zlatnih momaka, vitezova, junačina koji su srce ostavili na terenima u Rusiji da bi naciji te nezaboravne trenutke ponosa i slave, ali, eto, oni su željeli baš njega i samo njega, M.P.T. - i to je bilo njihovo pravo! Nešto na što se nije smjelo pljunuti! A pljunulo se! Treba biti posebno pokvaren, drzak, bezobrazan i podmukao pa učiniti takvo što! I potvrdilo se da i takvih ima. Vjerojatno samo kod nas u Hrvatskoj, nigdje dalje.

Nastavio je Marko pjevati s našom nogometnom vrstom i publikom bez razglasa, ali ostao je gorak okus u ustima.

I brojna pitanja nakon svega.

Ako nekomu u ovoj zemlji smeta izražavanje ljubavi prema Domovini i narodu, ako ne može podnijeti kad se pjeva o hrvatskom jedinstvu i ljepoti zemlje i ako taj "netko" ima takvu moć da može najboljem nogometašu svijeta, izborniku i njegovoj vrsti u trenucima slavlja kakvo Hrvatska u svojoj povijesti nije doživjela isključiti mikrofon, gdje mi to i s kime živimo? Tko su ti opskurni likovi, te gnjide koje iza kulisa poput venecijanskih štakora nesmetano ruju i šire zarazu, mržnju i nesnošljivost - i tko im je dao takvu moć?

Tko!?

Sjećate li se dočeka naših zlatnih rukometaša koji su također na Trgu svih Hrvata slavili 2003. godine titulu svjetskih prvaka (osvojenu u Portugalu)? I one najave nastupa istog Marka Perkovića Thompsona od strane sjajnog momka i sportaša Božidara Jovića? Na opće oduševljenje prepunog Trga (i okolnih ulica - jer bile su krcate ljudima), Jović, Džomba, Goluža, Balić (koji je te godine ponio laskavu titulu najboljeg rukometaša na svijetu) i drugi zlatni dečki zapjevali su s okupljenom masom istu pjesmu: "Lijepa li si". I tada nitko nije isključio mikrofon. Niti je (koliko se sjećam) postavljano pitanje organizacije vezano za Thompsona i njegov nastup. A bilo je to u vrijeme vlade Ivice Račana.

Dakle, u samo 15 godina (od 2003. do 2018.) napravili smo ozbiljan "napredak" kad je u pitanju "sloboda" javnih istupa, pa i onih najzaslužnijih za promociju Hrvatske u svijetu.

Svaki normalni građanin u toj bi situaciji poštivao volju i želju Zlatka Dalića i njegovih momaka, pa KOGA GOD da su pozvali na tu proslavu povijesnog uspjeha i rezultata našega sporta - o čemu nismo mogli ni sanjati u vrijeme kad smo ispratili naše nogometaše na SP u Rusiju. Da, svaki normalni čovjek i građanin bi reagirao tako - ali ne i oni koji patološki mrze sve što je hrvatsko: od himne, zastave, do domoljubnih pjesama i nacionalnih uspjeha, a uglavnom u ovoj zemlji žive poput bubrega u loju.

Ne znam ni jednoga jedinog našeg sportaša koji se nije zaogrnuo nacionalnom zastavom nakon što je bilo gdje postigao kakav zapaženiji rezultat, ili da nije mahao njome. Ni jednoga koji nije pustio suzu kad se zadesio na pobjedničkom postolju pogleda uprtog u hrvatsku trobojnicu koja se diže na jarbol i pjevajući "Lijepu našu". Ne pamtim ni jedan jedini nastup naših sportaša (bilo u kolektivnim ili pojedinačnim sportovima), a da se u publici nisu vijorile hrvatske zastave i da se nije iz glasa klicalo Domovini i narodu hrvatskom.

Znate li vi možda koga od njih da je u trenucima slavlja sportskih dostignuća umjesto hrvatske trobojnice razvio primjerice, žutu zastavu liberala, onu duginih boja, ili možda onu još poznatiju s petokrakom, srpom i čekićem?

Svaki narod na svijetu drži do svoga nacionalnog ponosa i dostojanstva, što je sasvim normalna, prirodna i razumljiva stvar.

I nismo mi Hrvati u tomu nikakav izuzetak. Slično se ponašaju sve druge nacije, od "velikih" do onih "malih", samo što smo mi možda nešto temperamentniji od mnogih, za što također postoje razlozi. Od Talijana, preko Nijemaca, Brazilaca, Izraelaca, Amerikanaca, Engleza, Iraca, Kamerunaca, do Rusa, Kineza, Japanaca, Kubanaca, Meksikanaca - svi oni manje ili više frenetično slave uspjehe svoga sporta, pa zašto to ne bi činili i mi Hrvati?

Onima koji ne podnose ovu zemlju i ovaj narod smeta sve što nas čini Hrvatima, pa i Bog i Crkva.

Sjećate li se kako su mediji počeli tretirati našu najbolju skakačicu u vis, Blanku Vlašić, nakon što je javno potvrdila kako vjeruje u Boga? Do tada obožavana i dizana "u nebo" kao primadona našega sporta, odjednom više nije bila zanimljiva mainstream medijima koji su je potpuno marginalizirali! Eto, to su naše "slobode" izražavanja, naše "vjerske slobode" i naša "ljudska prava" što nam ih određuju isti oni štakori koji isključuju struju svjetskim vice-šampionima na Trgu Bana Jelačića!

Legitimno je biti vjernik i konzervativac u Hrvatskoj, zar ne?

Kad se nekoga samo zato što voli svoju zemlju i narod pribija na stup srama i kad ga se vrijeđa i ponižava najgnjusnijim objedama i najprizemnijim pogrdama i psovkama, kad se sve što je za Hrvatsku i hrvatski narod pozitivno i afirmativno proglašava "nazadnim", "primitivnim", "zaostalim" ili imenuje "ekstremizmom", "fašizmom" i "ustašlukom", narod na to mora dati svoj odgovor.

Okupljanje tih 550-600 tisuća ljudi na Trgu Bana Jelačića, u utorak, 16. srpnja 2018. godine, bio je naš odgovor: odgovor na sve podle i prljave laži, na pokušaje blaćenja Hrvatske i njezina naroda, odgovor svima koji se ni danas poslije gotovo 30 godina od uspostave samostalne, slobodne, suverene i demokratske Republike Hrvatske nisu pomirili s njezinim postojanjem. I s jedinstvom hrvatskoga naroda koji je jedno tijelo i jedna duša, od Domovine preko Herceg Bosne do iseljeništva.

I budu li ga tražili, uvijek će dobiti primjeren odgovor! Uvijek!

Ovaj narod nije izgubio dušu. Nisu nas mogli zatrti velikosrpski fašisti i njihova subraća komunisti kroz posljednjih stotinu i više godina, pa ne mogu ni ovi njihovi satrapi i prirepci danas, kad imamo svoju državnu samostalnost i svijest o tomu da u današnjem svijetu možemo opstati samo ako se čvrsto držimo svoje katoličke vjere, nacionalnog identiteta i svih onih pozitivnih vrednota koje nas čine narodom.

I ne bojte se! Jednako je prirodno je i normalno biti Hrvat, kao i Francuz, Nijemac, Rus, Kongoanac, Novozelanđanin, Samoanac, Turčin, Brazilac, Čeh, Srbin, Japanac ili pripadnik bilo kojega drugog naroda pod kapom nebeskom. I to je tako, što god oni mislili i govorili.

Različitost u nacijama, vjerama, rasama, običajima, svjetonazoru, jezicima i kulturama je bogatstvo ovog našeg svijeta, tog trećeg kamenčića od Sunca na kojemu je, nažalost, sve manje mjesta za Čovjeka i Ljubav.

Ali, to nije razlog da odustanemo.

Evo, upravo smo u polufinalu Europskog prvenstva u rukometu. Nadajmo se da nas čeka još jedna fešta na Jelačić placu.

" IZNAD SVIH HRVATSKA " - kliču naši "radikalni desničari" na čelu s glavnim "nacionalistom" Linom Červarom na kraju svakog tajm-auta. I biju bitku za Hrvatsku, hrabro i bez kalkulacija. Onako kako to samo Hrvati mogu i znaju. I mi s njima.

Bog im dao zdravlja, kako god završilo čekamo ih razdragano i otvorena srca.

Nigdje manje zemlje, a većeg giganta u sportu od Hrvatske. I to je ono što nam mnogi ne mogu nikako oprostiti.

Šime Vrsajko, živio nam stotinu godina! Ostavio si nam fotografiju za sva vremena. I na travnatom terenu u dalekoj Rusiji posvjedočio kako se voli Domovina, jedna, jedina i sveta Domovina, naša Hrvatska! Svojom gestom i bez ijedne riječi!

"Neka pati koga smeta", kaže jedna pjesma stara.

Video: Naši rukometaši slave svjetsku titulu osvojenu u Portugalu 2003. godine na krcatom Trgu Bana Jelačića uz pjesmu Marka Perkovića Thompsona:

 

Zlatko Pinter/PDN