ŽENE, MAJKE, RATNICE: Ana Šlosar Horvatović - Kobno dječje igralište

U spomen na sve žene, aktivne sudionice Domovinskog rata,  na njihovu hrabrost, “ludost” i žrtvu, koju su podnijele za Domovinu, Portal dnevnih novosti u suradnji sa nekoliko braniteljskih udruga žena proizašlih  iz Domovinskog rata, pripremio Vam je  istinite priće tih naših nadasve hrabrih prijateljica, ŽENA, MAJKI, RATNICA, koje su svoju mladost  i  ljubav poklonile NJOJ “Mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”.

Danas Vam donosimo  priću Ane Šlosar Horvatović.

KOBNO DJEČJE IGRALIŠTE

Ovako bi otprilike izgledala moja priča... a priče uvijek počinju, bio jednom jako
davno..... pa i bilo je. Kroz glavu mi prođe, jeli je to samo neka već ispričana priča? Ne, to je
moja priča, dio života i mojeg djetinjstva, dio kojeg potisneš daleko od sebe i ne želiš o tome
ni razmišljati. Sada kada upravo ovo pišem obuzima me onaj isti strah, strah da ću izgubiti
svoje najmilije, da ih više neću vidjeti…
Kao i svake godine slavili smo moj rođendan, hrpa djece i roditelja u dvorištu, vriska,
trka i ostalo što moji vršnjaci rade, ali ovaj put je nešto kraće trajao nego inače, roditelji su
zamolili da se pozdravim sa svojim prijateljima jer će mene i sestru poslati dalje, na sigurno
kažu oni, jer stvari postaju ozbiljne Ja zaista ne razumijem o čemu oni pričaju, ja samo znam
da ne bi išla od svoje kuće i roditelja. Šalju nas u Podravsku Slatinu, kod ljudi koje skoro i oni
ne poznaju, ali bitno je da smo na sigurnom. Naime, moje rodno mjesto, moj Slavonski Brod
je samo mostom od nekih par kilometara bio razdvojen od neprijateljskih crta koju su držali
srbi i JNA, a Motajica, planina u Bosni, s koje su bombardirali moju ravnicu, djelovala nam
je tako daleko, iako s njihovih nišana nam je bila preblizu. Bili smo im kao na dlanu
posluženi, nezaštićeni od ičeg,i na udaru dan i noć. Pozdravljali smo se ne znajući da li ćemo
više ikad vidjeti svoj dom, roditelje i svoje prijatelje s kojima sam odrasla. Proveli smo tamo
koji tjedan a onda su nas roditelji odučili poslati didi i baki u Pirovac.
I dan danas se sjećam tog puta koji je trajao i trajao, mislila sam da nikad nećemo stići.
Kao i svako dijete s kontinenta uživala bih biti na moru, ali tada nisam, dane bi provodila
gledajući televiziju i gdje su se sve u Hrvatskoj oglasile uzbune. Svaki dan sam čekala večer
da me tata i mama nazovu od susjeda jer nismo imali telefon, bilo mi je užasno jer dok smo
razgovarali u daljini bi se čule detonacije. Svaki dan sam se svađala sa starijom sestrom, a
dida i baka su govorili da će se skrbiti o nama ako se našim roditeljima nešto dogodi, što za
nijedno dijete nije bilo utješno. Svaki sam dan molila Boga da tata i mama dođu živi kući s
posla, jer su znali odlaziti na posao, pa bi se oglasila sirena i ne bi znala što je s njima, nismo
mogli nigdje zvati i pitati gdje su i kako su….i sada kao odrasloj osobi krenu mi suze u dva
reda kada se sjetim toga straha i neizvjesnosti.
Nakon skoro mjesec i više dana te agonije i straha, roditelji su rekli da dolaze po
nas...taj osjećaj da ću ih opet vidjeti, nervoza od sreće i uzbuđenje, onaj osjećaj kada misliš da
će ti srce iskočiti od sreće. I napokon smo ponovno bili zajedno, oni vidno propali, kao i da su
ostarili u međuvremenu. Nama ništa nije bilo bitno, samo da smo zajedno...napokon povratak
u Slavoniju, u grad duhova i ruševina....
Trebalo je organizirati nastavu, škola mi je bila blizu rijeke Save pa smo opet bili
izmješteni i opet razdvojeni. Mama je ovaj put odučila za blažu opciju, dala nas je u škole
udaljenije od centra, po selima vjerojatno u zadnji čas, jer nedugo nakon mog odlaska, jedan
cijeli razred hrvatske djece je poginuo. Bačena je bomba iz aviona JNA, kako smo je mi zvali
krmača, majke su izgubile po više djece odjednom, nastao je pravi pakao i užas.
Poginulo je 25-ero hrvatske djece uglavnom mojih vršnjaka, najviše od 11 godina, ali
bilo je i mlađih i starijih. Oni su se taj dan zadržali na tom dječjem igralištu, vjerojatno željni
druženja u prirodi. Znam samo da nakon toga više nisam izašla iz skloništa.
Nakon toga se nastavilo jako bombardirati po Slavonskom brodu, više smo bili kući
nego u školi. Zapravo ne u kući nego u podrumu. Većina kuća nisu imale dobre podrume, pa
smo mi primali više obitelji da se sklone kod nas. Roditelji su nam spustili trosjed, tako da je
podrum postao ubrzo i spavaća soba, i škola...nisam se mogla igrati sa prijateljima, niti ići u
školu, ali barem sam bila kući sa svojim roditeljima što je za svako dijete bilo utješno. Borbe

nisu prestajale, niti se situacija išta smirivala, a neprijatelji su napredovali preko Bosne do
Slavonije.
Jedini način da se zaustavi njihovo napredovanje bilo je rušenje mosta, tako je i bilo.
Pamtim dobro hladan i kišovit jesenji dan 1992 g. kada je krenula rijeka ljudi kroz moje
mjesto....bježali su, bježali, a da nisu ni znali gdje, samo su znali da moraju napustiti svoje
domove. Cijela Bosna je bježala, vikali su i nama da bježimo, ako ne sruše most da i nama
ovakva sudbina prijeti...
Koja tuga u ljudima, ljudi izbjegli, ostali bez svega, neki ostali bez familija, bježe, a
vidiš da su izgubljeni i sami, to je trajalo možda dan ili dva, ko je pobjegao bio je spašen, ko
je ostao…ne želim ni znati njihovu sudbinu. Most je dignut u zrak, ali svejedno su nas
neprijatelji i dalje bombardirali. Prije nego što su digli most u zrak imali smo dodatne
pripreme za tu detonaciju...prozore smo morali oblijepiti širokom ljepljivom trakom, tako da
bi se spriječilo raspršivanje stakla. U podrumu smo sve zidove obložili madracima, jastucima
i spužvama. Bili smo spremni za detonaciju kako su nas pripremili i ostalo je samo čekati.
Toliki prasak ne možete niti zamisliti, a vibracije koje su dolazile do nas tresle su nam
tlo pod nogama, znali smo da je most srušen i da smo od prodora neprijatelja zaštićeni bar s te
strane. Nakon toga uslijedio je period prestanka osvajanja hrvatskog teritorija. Sam kraj rata
točnije operaciju Bljesak kada je bilo oslobođenje zapadne Slavonije smo mama i ja dočekale
u Munchenu. Više ni ne pamtim kako smo se odlučile otići, ostale smo malo duže nego što
smo planirale, i dogodila se oslobodilačka operacija. Sjećam se da mi je od seke dečko poslan
na prvu linije obrane i da sam jako plakala zbog toga. Mislim da su nas prijatelji s razlogom
duže zadržali, jer se vani uvijek više znalo nego u našoj domovini. Čim se moglo normalno
putovati vratili smo se kući i dočekali potpuno oslobođenje Hrvatske sa akcijom Oluja. Moja
obitelj nije imala gubitke...tata mi nije mogao ići u rat jer je deset godina prije toga kao pješak
ostao bez noge, ja sam na kraju zbog toga bila i sretna jer je ostao kući. To nisam nikome
smjela reći, ali zato je on cijeli rat govorio: Ma da me samo hoće primiti, da se vidi kako se
brani svoje.
Jedno izgubljeno djetinjstvo, mojoj sestri mladost, a tisuće i tisuće izgubljenih
života...za što? Nadam se da ni jedna majka više neće izgubiti svoje dijete, djeca očeve, zbog
granica i ideala. Nadam se da ni jedno dijete više neće osjetiti posljedice i užase rata, jer te
rane zaista nikada ne zarastu.