Zlatko je jedan od najzaslužnijih što je ovaj dio Dalmacije oslobođen: ‘I danas me trnci prolaze kad se prisjetim...‘
Kako su se odvijale borbe za Maslenicu za Hrvatski vojnik je detaljno opisao Zlatko Turković, zapovjednik 1. motorizirane satnije u sklopu TG 112. Podsjetimo, uskoro je obljetnica te velike akcije koja je trajala od 22. – 27. siječnja 1993.
Više o samoj operaciji pročitajte na ovom linku:
Udarna skupina hrvatskih branitelja najveći je dio puta od dva kilometra puzala do neprijateljske utvrde vodospreme u podnožju Velebita. Utvrda je ovladana ubacivanjem bombi u neprijateljsko uporište čime je slomljen njihov otpor. Zarobljeno je 11 neprijateljskih vojnika što je i ujedno najbrojnije zarobljavanje u operaciji.
Na smjeru napada hrvatskih snaga Rovanjska – Jasenice – Obrovac odvijao se važan boj za ovladavanje vodospreme koja je uz kotu Dračevac bila dominantna točka cijelog područja Maslenice. Na potezu od vodospreme prema nekadašnjem rudniku boksita neprijatelj je izgradio sustav brojnih utvrda i bunkera iz kojih je kao na dlanu nadzirao cijelo područje od Novigrada do Starigrada i dalje u dubinu.
Ovo je priča o jedinstvenom pothvatu hrvatskih branitelja, pripadnika 1. motorizirane satnije koje je predvodio zapovjednik Zlatko Turković, a koji su s drugim postrojbama HV-a slomili otpor neprijatelja i otvorili vrata nastavku operacije na ovom dijelu bojišnice. Satnija je djelovala u sklopu TG 112 kojom je zapovijedao Ante Žoni Maksan.
”Sve je počelo dovođenjem naših snaga u područje operacije gdje smo odredili smjerove napada i prilaženja neprijateljskim položajima. Dva su voda upućena podnožjem Velebita, prema Stražbenici i Jadrešinovici dok je treći vod s izviđačima 112. br i pripadnicima 72. bojne Vojne policije usmjeren prema utvrđenoj neprijateljskoj točki vodospremi. I danas me trnci prolaze kad se prisjetim tih trenutaka gdje je svaki naš korak praćen snažnom neprijateljskom vatrom. No, mi smo uspjeli jer ovaj boj nismo mogli dobiti čučeći negdje u zaklonu nego u boju i napadu,” prisjeća se Turković koji emotivno i na živopisan način opisuje svaki detalj boja kao da se odvija ovog trenutka.
HRVATSKI VOJNIK, PRIVATN ARHIVA
Posebno naglašava kako svjedoči samo o djelovanju postrojbe kojom je zapovijedao te je ovo samo isječak iz sveukupnog djelovanja hrvatskih snaga na ovom smjeru napada gdje je svatko na svoj način davao svoj doprinos, od pripadnika 72. bojne VP-a, izvidnika 112. br i dp Obrovac. Pri tome je uloga Topničko-raketnog divizijuna 112. br bila iznimna, a na ovom smjeru napada bile su još angažirane i 1. bojna 112. br, borbena skupina specijalnih postrojbi GS-a HV-a Matija Vlačić, a dodatno su kao pojačanje bile angažirane i snage 6. gbr. Tako je drugog dana operacije započeo boj u kojem je hrvatska satnija udarila na neprijateljsku satniju koja bila u nadmoćnoj poziciji i mogla je pratati svaki pokret hrvatskih snaga. Jedini zaklon hrvatskim braniteljima bile su šmrike, stijene i suhozidine, dok je neprijatelj izgradio sustav utvrda i bunkera kao čvrstu branu koja ne puca lako.
”Cijelo mi je vrijeme jedno oko bilo na našim kolegama i prijateljima iz dva voda koji su djelovali prema Stražbenici i Jadrešinovici jer su trpjeli strahovitu vatru. Pomislim kako je njima sad teško i onda umjesto jednog koraka naprijed napravimo pet. Približavali smo se vodospremi na putu dugom oko dva kilometra, a to je bilo: klekni, zalegni, puzi, osluškuj…Prašilo se na sve strane oko nas, pravo baketanje. Naši su nas minobacači pratili kao nikad. Prava ekipa. Pogađali su ispred nas i utirali nam put dalje.
Uspjeli smo doći do jedne suhozidine kao zadnje prepreke do vodospreme. Čujemo glasove neprijatelja, a naš vodič Dragan Šarlija, koji je poznavao sve staze Velebita, pokazuje mi prstom kako je njihov stražar ušao u vodospremu. Tad je uslijedio onaj trenutak kad osjetite svoju priliku, u zanosu smo krenuli prema utvrdi. Približili smo se praktički do zidova i najčudnije od svega bilo je to što smo tad bili najbliže neprijatelju, a nikad sigurniji jer smo ih stjerali u rupu iz koje im nije bilo izlaza. Pozvali smo ih na predaju i onda muk. Nitko se ne javlja, uh…to je bila vječnost. Ne znamo što se događa unutra i onda počinje naša bombaška akcija. Šarlija mi dodaje bombu za bombom i pitam što ću više s njima, a on mi odgovara: Pitaj ih hoće li još? Boj za vodospremu završen je pobjednički za hrvatske branitelje. Bio je to boj koji je omogućio napredovanje hrvatskih snaga na ovom smjeru napada, a u žestokom okršaju zarobljeno je 11 neprijateljskih vojnika što je prema dostupnim podacima bilo i najmasovnije zarobljavanje agresorskih snaga u cijeloj operaciji. Neprijatelj je poražen na svojem dobro utvrđenom i jakom uporištu na ovom dijelu bojišnice,” kaže Turković koji kaže kako ga je ova borba ne samo iskalila nego i očvrsnula za nove borbe i oslobađanje Hrvatske.
Nakon ovladavanja vodospreme, neprijatelj je znatno uzdrman i zasigurno je nakon informacije o zarobljavanju i pogibiji pripadnika cijelog voda dodatno demoraliziran te je u nastavku napredovanja hrvatskih snaga ostvaren novi uspjeh oslobađanjem ključne kote Dračevac. U Turkovićevoj ratnoj bilježnici najdebljim brojevima upisano je 14:15, 23. siječnja 1993. kad je hrvatska garda dobila boj za vodospremu. Bio je to prijeloman trenutak kad je s relativno malim snagama neprijatelj poražen i protjeran dalje u dubinu prema Obrovcu. ”Ušli smo u srce njihove obrane, zadaću smo časno obavili i ponosan sam na svakog pripadnika postrojbe u ovom boju. Zahvaljući njima, lakše je biti i hrabar i zapovijedati, jer svi su oni za mene istinski junaci koji zaslužuju poštovanje i zahvalu,” poručuje Turković te navodi kako su vodovima zapovijedali vrsni zapovjednici i istinski domoljubi Marijan Mađerić, Stanko Buljat, Nenad Krpina i Radomir Kadija, piše Hrvatski vojnik.
