ZVONIMIR HODAK: Postaje sve jasnije da komunizam još uvijek nije pobijeđen, oni se danas zovu...
Gledajući već drugi puta, ali i zadnji, “Ćirilicu” na TV Happy Milomira Marića, mnoge stvari su mi postale bistrije. Bolje shvaćam na prvi pogled “zbunjujuću” misao Dobrice Ćosića: “Mi lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga, lažemo iz samilosti, lažemo iz stida… da sakrijemo svoju bedu… laž je vid srpskog patriotizma…”.
Johan Bosnić, gost u zadnjoj “Ćirilici” rodio se negdje u Americi ili Kanadi kao Hrvat. Za vrijeme rata devedesetih Srbi su ga uvjerili da je on Srbin “iz dna kace”. I sad on na “srpsko-engleskom” jeziku neukim balkančerosima objašnjava “međunarodnu” definiciju genocida. Bolje rečeno, zašto se u Srebrenici nije dogodio ili, kako on kaže, desio genocid. Kod genocida, mudro se nakašlja naš John, “najpre se ubijaju žene i deca, deca da ne bi kasnije postali vojnici koji će da ubijaju Srbe, a žene da ne bi rađale decu koja će kad odrastu opet da kidišu (pogodili ste!) – na Srbiju”. A u Srebrenici se desio anti-genocid, podučava nas John “iz dna kace”. “Tamo su naoružani Srbi u tri dana poubijali oko osam i pol hiljada Muslimana, a da među njima nije bilo ni jedne žene ni ženskog deteta… I gde je tu genocid?”, zavapi Johan Bosnić. A ja se ponovno sjetih najiskrenijeg Srbina svih vremena Dobrice Ćosića: “lažemo iz stida… da sakrijemo svoju bedu”.
No, jedno se mora priznati. Mi Hrvati nikada nismo uspijevali sakriti svoju bijedu. Zato je Srbija bila apsolutni pobjednik Drugog svjetskog rata. Sjetite se Nedićevog brzojava Hitleru kako je Srbija prva “Judenfrei” država u Europi. Sjetite se slika kneza Pavla Karađorđevića u paradnoj uniformi s Adolfom Hitlerom, sjetite se četnika i čiča Draže, vjernih partnera Hitlera i Mussolinija koji su nakon pada Italije masovno, bez službenog prelaznog roka, prelazili u partizane. Danas su četnici i Draža Mihailović u Srbiji proglašeni antifašistima, pa tako Draža ima ulicu u Kragujevcu, a četnici su postali moderna “napredna stranka”. Tako to rade “pobjednici” u Prvom i Drugom svjetskom ratu…
A mi Hrvateki? Kod nas još traje lov na crne fašiste, ustaše, Juru i Bobana, Thompsona, Čavoglave… Dobro, ima kod nas i pozitivnih stvari. Nije sve samo crnilo. Recimo, ako bude po prognozama i pravdi pa na lokalnim izborima u Zagrebu pobijedi Tomašević, evo nama opet Trga Maršala Tita. “Stari” se opet vraća među vladajuće. Druga etapa bi mogla biti inicijativa ultralijevih da se Zagreb preimenuje u Titograd. To je tzv. “istorijska nužnost”, objasnit će nam razni Klasići, Jakovine, Markovine i Goldsteini. Samo trebaju biti uporni u ponavljanju svog lažnog stava. Baš kako je naučavao Goering. Pedeset i više godina su nas uvjeravali kako je Zagreb 8. svibnja 1945. g. zaista bio oslobođen. Zašto nas onda u ovo vrijeme krize ne bi još lakše uvjerili da je Tito bio zaslužan heroj koji treba dobiti natrag svoj najljepši trg u Zagrebu kao i da bi bilo najbolje Zagreb preimenovati u Titograd u spomen na velikana naše antifašističke borbe koja je završila svirepim komunizmom.
Možda ipak “radikalni” purgeri pomoću Hercegovaca i Bosanaca sačuvaju “status quo” ili kako neki vole kazati “status quo vadis”. Ljevičari su navodno nedavno proveli u Zagrebu među Zagrepčanima jednu neobičnu anketu s pitanjem: “Smetaju li vam u Zagrebu Hercegovci i Bosanci?”. Njih 14% odgovorilo je sa “DA”, a čak 86% odgovorilo je “Neka nas”. To ne bi bilo loše za rezultate zagrebačkih izbora. Međutim, bojim se da će se tu ipak nešto pitati i Tomaševića, a možda i agenciju Initiative d.o.o. u vlasništvu srpske I&F grupe iz Beograda koja vodi njegovu kampanju. Zanimljivo je kako ljevičari ne mogu bez Beograda.
Jedan tvrdi cinik na fejsu upozorava: “Pozdravi ujutro svaku budalu na ulici jer on sutra može biti tvoj gradonačelnik!”.
Povijesni revizionizam je nazvati trg po čovjeku koji je ubijao u Hrvatskoj
Uporni, tvrdi i nepokolebljivi borci protiv tzv. povijesnog revizionizma su bez prave konkurencije. To su mahom naši globalisti, liberali i jugo-nostalgičari. Bilo bi ipak pomalo dosadno navoditi uvijek ista imena. Sve su to ljudi malih čela, ali velikih načela. Pitam se nije li povijesni revizionizam vratiti na Trg Republike Hrvatske čovjeka koji je ubijao u Rusiji, Španjolskoj i najviše u Hrvatskoj. Čovjeka koji se nalazi na svakoj iole relevantnijoj listi ratnih zločinaca dvadesetog stoljeća? Nadalje, nije li grubi povijesni revizionizam uspoređivati četnike koji su 1991. g. klali u Vukovaru i desne političke stranke u Lijepoj našoj? Takva pitanja muče i super senzibilnog Freda Matića zvanog “punjena ptica”. On, onako mudar i analitičan, izjednačava deranje maloljetnika pred Borovim selom s klanjem na Ovčari, u Bolnici, Borovu selu… Jesu li su ti klinci ikada ikoga postrojili, odvezli iz bolnice na Ovčaru, ubili, odvezli trideset tisuća zarobljenika u logore širom Srbije…? Shvaćam da je Fredu s obzirom na njegovu pamet i poziciju teško shvatiti razliku između nenaoružane i ogorčene mladeži i onih koji su zaista vjerovali da će im Slobo poslati salate, a oni će klati Hrvate. I klali su “en masse” kako bi rekao Krleža.
Titovi su nam komunisti četrdeset i pet godina prali mozak s NOB-e epopejama, klasnim neprijateljima, samoupravljanjem, nesvrstanošću itd. Neka mi netko navede i opiše rezultate i jedne bitke između partizana i Nijemaca ili ustaša u kojoj su pobijedili. U svim megalomanskim ofenzivama opisivao se “nadmoćni” neprijatelj i kako su im “naši borci” pobjegli, usput spašavajući ranjenike što im je bio i glavni razlog za povlačenje i bježanje. Ali, da nije bilo ranjenika, bilo bi jao fašistima… Dokle god još i dan danas katedrama povijesti na hrvatskim filozofskim fakultetima “drmaju” likovi kao što su Klasić, Goldstein, Jakovina i Markovina, povijest će nam ostati “prazna ploča” iliti “tabula rasa”.
Uz takvu revizionističku povijest gledali smo u doba komunizma kultnu srpsku seriju “Povratak otpisanih” i morali se diviti herojima koji metu pod s priglupim fašistima. Istodobno smo neki od nas koji smo malo dublje začeprkali po povijesnim činjenicama (koje nisu bile lako dostupne) već u to vrijeme saznali kako je npr.: “herojski” Beograd pao u ruke grupi od samo devet njemačkih vojnika na čelu s kapetanom Klingerbergom, a tijekom Drugog svjetskog rata ubijena su bila u Beogradu bila čak dva njemačka vojnika. Međutim, naši historičari i dalje pričaju svojim studentima bajke o Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima i o bivšoj Jugi. U svojoj knjizi “Deceptions of World War II” ili “Obmane Drugog svjetskog rata” William B. Breuer opisuje ovaj podvig koji je 12. travnja 1941.g. izvela grupica motor-biciklističke jurišne satnije njemačke SS Panzer divizije “Dash Reich”… Sve ostalo ste vidjeli u seriji “Povratak otpisanih”.
Borbu za prava radničke klase zamijenila je borba za klimatske promjene
Pa ako je pad Beograda bio po svemu operetna povijesna crtica s “ovih prostora”, današnji “povratak otpisanih” to sigurno nije. Postaje sve jasnije da komunizam još uvijek nije pobijeđen. U današnjem pakovanju on se zove “nova ljevica”. I nekako mi se čini da će se “otpisani” najprije vratiti u Zagrebu. Srećom neće biti “oslobađanja”, kao 8. svibnja 1941. g. Uz novu ideologiju moderne njemačke i austrijske ljevice koja je borbu za prava radničke klase zamijenila borbom za klimatske promjene, ekologiju, zbrinjavanje otpada, ljudska prava marginalnih skupina (LGBTQ) itd., u Hrvatskoj, a napose u Zagrebu, galvanizirala se oko Tomaševića čvrsta sekta onih koji fanatično vjeruju da su njihovi slavni predci legendarne 1945. g. zaista dočekani kao svjetlo na kraju tunela. A to je u stvari bio “brzi voz koji je jurio punom brzinom uskim tunelom” na one naivne tada, ali i danas.
Tko to ne vidi neka samo pogleda kako su se uz sposobnog, ali izmanipuliranog Tomaševića zdušno svrstali razni prikriveni jugo-nostalgičari kao Urša Raukar, Rada Borić, Vili Matula, Mima Simić, Mile Kekin s drugaricom…. i čekaju svoj povratak na vlast. Ako u svojoj političkoj naivnosti i lakomislenosti dopustimo da grupacija “Možemo” Zagreb uvede u taj liberalno-kriptokomunistički tor onda ćemo se na kraju sa sjetom spominjati pok. Bandića. A Sava će tada napokon opet poteći nizvodno. Nama malo iskusnijima neće tada preostati ništa drugo nego da sjednemo uz obalu Save i čekamo, kao što kaže kineska mudrost, da tijela naših neprijatelja jednog dana zaplove nizvodno i prođu kraj nas. Zato smo supruga i ja ocijenili kako nam u Zagrebu ostaje samo jedno ime koje bi možda moglo poljuljati jeftini trijumfalizam i najezdu lijevih skakavaca – Miroslav Škoro. Za tridesetak sati vidjet ćemo je li je on taj? Usput, šteta za Davora Filipovića što je kandidat HDZ-a, stranci koja bi u koaliciji s Jelenom Pavičić Vukičević sigurno pljeskala ponovnom povratku Trga Maršala Tita.
Dok pišem ovu kolumnu javio mi se Radeljak. Tvrdi da ima informaciju o kandidatu liste “Možemo” Vili Matuli. Naime, priča se u tzv. glumačkim krugovima kako si je pok. Marlon Brando za života umišljao da je on Vili Matula – član Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. “Ma ne izmišljaj, Vili da je bio član CK SKH?”, rekoh Dikanu. “Ne, ne, istina je. Pričao mi je pok. Miljenko Smoje”, ustraje Dikan.
Jovan Rašković bio je ‘mala beba’ prema Pupovčevima…
Javlja Branimir Bradarić iz Vukovara: “Na listama u Vukovaru više Srba nego Hrvata”. I sad se ti ljuti kad komšije tvrde da je Vukovar njihov grad. Frekventni autobusni promet između dva “bratska” naroda mogao bi doći glave Penavu. Njima je to je nešto k’o vikend shopping u Hrvatskoj. “Kupit ću ti farmerke kad budu opet neki izbori u Lepoj njihovoj”. Kako sada nitko ne postavlja pitanje “kako mogu u Hrvatskoj glasovati oni koji u njoj ne plaćaju porez?” Ili neka drugarica iz Borova Sela kojoj smeta “vaših dvanaest redarstvenika”.
Naš Dragan Crnogorac tiskao je predizborni plakat na ćirilici: “Reci NE Oluji!”. Nitko od “ustaša” ni da pisne na to. Izborno povjerenstvo je sigurno navuklo “ćebe” preko glave. Doći će na red i Gotovina. Bosnić je maher za genocid… itd. itd. Da je netko Tuđmanu tamo negdje 1996-97. g. prorekao da će ratni gubitnici tiskati predizborne plakate na ćirilici protiv Oluje, on bi sigurno vrlo burno reagirao. Ovaj današnji HDZ s Plenkijem na čelu gleda sve to sasvim blagonaklono i bez riječi. Konačno on je, ne u taktičkoj, već u dugoročnoj strateškoj i ideološkoj koaliciji s Pupovčevim SDSS-om. A mi i dalje glumimo ratne pobjednike. Sve me to podsjeća na onu pošalicu: lako je glumiti orgazam. Hajd’ odglumi erekciju.
Psihijatar Jovan Rašković iz 1990-91. g. bio je “mala beba” prema ekipi okupljenoj oko Pupovca. Jovan sve to gleda gore među oblacima, krsti se tri prsta i promrsi sebi u bradu: “Svaka čast junaci!. Mi smo bili ‘amatersko društvo’ prema ovima. Ušli u Vladu, našima se isplaćuju milijunske odštete. Svi naši, počevši od Save Štrbca, uredno primaju penzije. Država nam financira tjednik Novosti, a mi im s našim novinarima vadimo džigericu. Nismo im isplatili ni dinara, ni kune za ratnu odštetu, a ni nećemo. Hrvatski jezik smo im službeno pretvorili u bunjevački. Svaka čast našima. Bravo naši!”.
I sad bi, nakon sveg iznesenog, trebalo nešto i zaključiti. Teško. Bolje je ispričati jedan zgodan karakterni zagorski vic.
“Štef, hajd’ da vidimo kak’ stojiš z matematikom. Ak’ imaš sto litri vina i ja te prosim da mi daš 36 litri, kuljke bu ti ostalo?”. “Sto litri!” spremno odgovori Štef. Ne podsjeća li vas ovo barem malo na nekakav dug Srbije prema RH? Recimo, potražujemo 45 milijardi dolara. Ako nam plate 50%, koliko nam još duguju? 45 milijardi…
Nerealno je očekivati od Izraela da prešuti na tisuće ispaljenih palestinskih raketa
Izrael i Palestinci su u novom sukobu. Evo kako nas o tome prosvjetljuje naš Silvek Tomašević, “vječni” dopisnik Večernjaka iz Rima. Špranca mu je još iz “samoupravnog socijalizma”. Kaže Silvek: “Reagirajući na provokacije Palestinaca s tolikom žestinom, Izrael je počinio veliku grešku”. Sad malo o činjenicama. Palestinci su, uz mali poguranac iz Irana, ispalili na Tel Aviv oko 1700 raketa i to potpuno neselektivno. Gdje padnu, padnu. Na škole, vrtiće, bolnice. Pazite, preko 1700 raketa. To je ta “provokacija”. Naravno, Hamas sluša Teheran koji se, silaskom Trumpa sa svjetske scene, naglo probudio. Bojim se da se radi o vulgarnoj žrtvi običnih ljudi koje žive u Gazi. Raketirati Tel Aviv, Jeruzalem i očekivati od do zuba naoružanog Izraela da to odšuti i predloži mirovne razgovore isto je tako realno k’o kad Zagorca zamoliš da ne pije. Sve sad ovisi o Joe Bidenu je li spreman vratiti nuklearni sporazum s Iranom ili će Iran isprazniti svoje raketne rezerve testirajući preko Hamasa koliko Izrael može kontrolirati sam sebe.
A narod u Gazi? Silvek za to ima vječno spreman ljevičarski odgovor. Kao alibi pronalazi svjedoka, nekog “uglednog” ljevičarskog docenta sa sveučilišta Johns Hopkins Vali Nasr, navodno velikog stručnjaka za Srednji Istok koji mudro podučava Silveka i nas da Izrael “ne zna pred palestinskom krizom reagirati drugačije nego grubom silom”. Pazite, Palestinci ispale prvi više od 1700 raketa po izraelskim gradovima i kibucima, a oni odgovorili grubom silom. “Svjedok” našeg Silveka mora biti porijeklom iz Zagorja jer je kod njih klasična izreka: “Ak’ je do svjedoka, krava je naša…”.
Zvonimir Hodak/Direktno.hr
