Zvonko Kovačević Kova – sjećanja na Oluju iz prve crte bojišnice

Zvonko Kovačević (60) zvani Kova prošao je mnoga ratišta, ali Oluju posebno pamti. Bili su to dani kad se osjećalo da se nešto veliko događa...

Jubilarna 30. godišnjica veličanstvene vojno-redarstvene akcije Oluja i danas, unatoč odmaku od tri desetljeća, branitelje koji su sudjelovali u operacijama ne ostavlja ravnodušnima. Dok razgovaramo u viteškom gradu Sinju, Zvonko Kovačević zvani Kova lagano pije jutarnju kavu. Na početku se aktivno pridružio postrojbama HV-a, a nakon ustroja 4. gardijske brigade bio je u sastavu te elitne postrojbe, piše 24sata.

- U početku sam bio pripadnik samostalnog zrakoplovnog voda koji je bio u sastavu 4. gardijske brigade - govori Kova, kojeg za te dane provedene u zrakoplovstvu vežu sjećanja na doslovno ponovno rađanje nakon pada aviona 1992. u kojem se nalazio. Jedini je preživio od šestorice branitelja koji su se u jednoj akciji nalazili u zrakoplovu koji se srušio.

• Ustrojem HRZ-a piloti iz tog voda otišli su u HRZ, a mi padobranci, diverzanti, raspoređeni smo u Brigadni diverzantski vod. Kasnije je taj vod prerastao u Izvidničku satniju, odlikaše, koji su na svim bojištima odradili masu zadataka. Ja nemam puno fotografija s terena jer malo tko je zalazio tamo gdje smo mi zalazili, a mi nismo imali kad fotografirati. Ulazili smo u međuprostore, na ničiju zemlju, u neprijateljsko područje, radili diverzije, dovodili zarobljenike, izvlačili naše poginule i ranjene. Malo je tko zalazio tamo gdje smo mi bili i od pješadije koja nas je pokrivala - govori Kova, koji na spomen legendarne Treće imotske bojne zastaje, a onda s ponosom nastavlja:

• S njima mi je bilo najteže, ali i najljepše. Kad bismo došli u zonu njihove odgovornosti, znali smo da se ondje puca, da je rat i da nema mira. Stvarno je bilo naporno. Mi bismo uzeli neki ključni objekt, čuke, raskrižja, oni bi nas podupirali i onda bi oni s glavninom svojih snaga napredovali dalje i rješavali kompletne sektore. Često smo odlukom zapovjednika intervenirali baš u njihovu području. Bili su to srčani ljudi, u koje možeš u svakom trenutku imati povjerenja. Nikad nam nije zafalilo municije, uniforme, vode, hrane, minobacača... kad su oni bili u našoj blizini. 

Priznaje kako neke stvari upravo sad iznosi prvi put. U ovim danima ne bi bilo pošteno ne sjetiti se po tko zna koji put onih koji su prvi unijeli trobojnicu u slobodni grad Knin. I dovoljno je bilo spomenuti ime Apač, Željko Karoglan, Imoćanin koji je tako malo za života želio govoriti o sebi i svojim ratnim pothvatima, ali zato ni nakon njegove smrti njegovi suborci ne zaboravljaju ime Apač.

• Apač je bio fajter, neustrašiv, ratnik koji je uvijek išao prvi tamo gdje je bilo najteže, bio je krajem rata zapovjednik izvidničke satnije. Sjećam se kako je s još jednim pripadnikom 4. gardijske udario na 40 četnika. Tad je bio i ranjen. Bilo je malo takvih kao što je bio Apač i ne smijemo ga zaboraviti, poglavito u ove dane kad slavimo veličanstvenu pobjedu. On i svi poginuli branitelji, kao i svi naši branitelji, zaslužni su što danas imamo slobodnu domovinu - govori s ponosom u glasu Kova. 

Bilo je tako i te 1995., kad su nakon akcije Ljeto 95 trebali otići na odmor, krajem srpnja.

• Zapovjednik Damir Krstičević naglasio je da se nikamo ne udaljavamo, da budemo spremni, a mi smo po njegovom glasu znali da naš odmor neće dugo potrajati. Tako je i bilo, jer nakon samo tri dana pozvali su nas na prve crte bojišnice. Ja sam tad već bio dio zapovjedništva, član operativno-nastavnog odjela, ‘srca brigade’, u kojem su se planirale borbene koncentracije, karte, planovi, realizirale ideje zapovjednika za ostvarenje zadaće. Karte za Oluju bile su onakve kakve smo ih mi izrađivali. Na strateško-operativnoj razini nama su ih spuštali od zapovjedništva, onda smo ih mi razrađivali, a zapovjednik je potom detaljno pregledavao, prihvaćao ili tražio doradu. U tim trenucima karte su za vojsku bile najvažnije. Već 3. kolovoza bili smo raspoređeni na terenu, a 4. je počela akcija. Bili su to sati u kojima su se ratne karte radile i mijenjale brzinom munje. Noćima nismo spavali. Sjećam se u jednom trenutku zapovjednik Krstičević rekao je kako ne bi volio da mu ‘vojska iziđe iz karte’. Sve se brzo odvijalo - prisjeća se Kova, ali sve je besprijekorno bilo organizirano. 

Zapovjednik Krstičević imao je zapovjednički stav, znao je svakog svojeg vojnika. Bio je s njima na prvim crtama, nastavlja Kova.

• U tih četiri-pet dana spavao sam možda samo dva tri sata. To je bio takav ritam da se jednostavno nije moglo priuštiti sebi odmora. Špartali smo po terenu, te karte smo izvorno radili na terenu, a onda su se one množile izvan terena. Morali smo ih vraćati na teren i dijeliti, a to je teren koji je bio podložan i upadima diverzanata. Zapljena jedne karte od strane neprijatelja značila je velike gubitke brigadi, ali to se nije smjelo dogoditi. Nikad nisu zaplijenili naše karte - napominje Kova te dodaje kako se sve brzo događalo, poput prave oluje. 

Kad su ušli, zatekli su starije stanovnike.

• Samo stari ljudi, koje su ostavili njihovi sinovi, djeca. Daleko je to od onih svih priča da je netko nekoga maltretirao, njih je uredno preuzimao Unprofor. Naši su pripadnici pomagali starijim ljudima. Nije njih HV držao ni u kakvom logoru nego su pod nadzorom Unprofora svi bili grupirani u Južnoj vojarni u Kninu. Mi smo bili organizirana vojska. 

Za kraj je Kova posebno želio još jedanput istaknuti ulogu zapovjednika Krstičevića, koji se tih dana nije nalazio u zapovjedništvu nego na prvoj crti, s vojskom, i odatle davao zapovijedi.

• Mi u zapovjedništvu znali smo što on s prve crte traži i hoće od nas. Znali smo njegovu ideju i njegove zahtjeve. Zbog stručnosti i vojnog znanja s terena te pobjeda iz velikih vojno-redarstvenih akcija taj čovjek zasluženo je dobio čin generala i načelnika Glavnog stožera, ali sam siguran kako u onom zlatnom končiću na činu generala ima i naše zasluge, prvenstveno branitelja s prve crte bojišnice - zaključio je Kova.