Na komemoraciji za 13 hrvatskih branitelja obitelji ostale po strani: Na polaganje vijenca krenule tek nakon reakcije jednog člana obitelji

Jučer se navršilo 35 godina od jedne od najtragičnijih stranica obrane Vinkovaca i istočne Slavonije.

Dana 22. srpnja 1991. godine pokrenuta je akcija oslobađanja Mirkovaca s ciljem uklanjanja neposredne prijetnje Vinkovcima. U akciji je sudjelovalo oko 800 hrvatskih branitelja iz 2. bojne 3. A brigade ZNG-a, 109. brigade ZNG-a te pripadnici policije. Cijena te akcije bila je iznimno teška – poginulo je 13 hrvatskih branitelja, dvojica su zarobljena, a više od četrdeset ih je ranjeno.

Obitelji nitko nije pozvao

Na današnjoj komemoraciji, održanoj u povodu 35. obljetnice njihove pogibije, dogodio se propust koji je zasjenio dostojanstvo obilježavanja.

Dok su se redom pozivala službena izaslanstva i politički dužnosnici kako bi položili vijence, voditeljica programa nijednom nije pozvala obitelji poginulih da polože vijenac koji su same donijele niti da prve zapale svijeće svojim sinovima, supruzima, očevima i braći.

Tek nakon glasne reakcije jednog člana obitelji, obitelji su ustale te, nakon preživjelih suboraca, pristupile spomeniku i odale počast svojim najmilijima.

Za mnoge prisutne ostao je gorak dojam da su upravo oni kojima je komemoracija ponajprije bila namijenjena ponovno ostali u drugom planu, dok su prednost dobili protokol i službena izaslanstva.

Pogrešne riječi himne i neprimjeren program

Nezadovoljstvo okupljenih dodatno je pojačalo pogrešno izvođenje riječi hrvatske himne, kao i glazbeni program koji su brojni prisutni ocijenili neprimjerenim ozbiljnosti i dostojanstvu trenutka.

Uz samo jedan službeno položeni vijenac, među okupljenima je prevladao dojam da se i ovako bolne obljetnice sve više svode na protokol, u kojemu je važnije ispoštovati redoslijed izaslanstava nego dostojanstveno odati počast poginulim braniteljima i iskazati poštovanje njihovim obiteljima.

Rane koje vrijeme nije izliječilo

Trideset i pet godina poslije, žrtva trinaestorice hrvatskih branitelja ne smije ostati tek dio protokola i prigodnih govora. Za njihove obitelji i ratne suborce vrijeme nije izbrisalo bol. Njima je 22. srpnja i danas jednako težak kao što je bio 1991. godine.

Istodobno, i nakon 35 godina ostaju pitanja na koja hrvatska javnost nije dobila potpune odgovore. Nije do kraja rasvijetljena odgovornost zapovjednog kadra koji je vodio akciju, niti su svi počinitelji ratnih zločina nad hrvatskim braniteljima privedeni pravdi.

Posebno bolna ostaju svjedočanstva o zlostavljanju i mučenju zarobljenih i ranjenih gardista, o kojima se govori desetljećima, dok potpuna istina i odgovornost još uvijek nisu u cijelosti rasvijetljene.

Sjećanje na poginule ne smije završiti polaganjem vijenca. Njihova žrtva obvezuje na istinu, odgovornost i ustrajnost u traženju pravde. To dugujemo njima, njihovim obiteljima i svima koji su stvarali slobodnu Hrvatsku.

Neka je vječna slava i hvala trinaestorici hrvatskih heroja koji su svoje živote položili za Domovinu.

Počivali u miru. Nikada zaboravljeni.