ORAŠJE I VIDOVICE: Obitelji i suborci 104. brigade čuvaju sjećanje na poginule dragovoljce

Sjećanje je posvećeno Mladenu Meštriću, Nedeljku Horvatiću i Mladenu Kučini, a tijekom borbenih djelovanja na tom području ranjeno je još 26 dragovoljaca.

Veza između varaždinske 104. brigade Hrvatske vojske i Bosanske Posavine ne čuva se samo u ratnim zapisima. Održava se i povratkom suboraca i obitelji poginulih na mjesta na kojima su njihovi najmiliji stali uz branitelje ovoga kraja. U 2026. godini, 34 godine nakon ratnog angažmana postrojbe u Posavini, pripadnici Udruge 104. brigade i obitelji ponovno su posjetili Vidovice i Orašje.

Obilježavanje je započelo u Vidovicama svetom misom za poginule dragovoljce 104. brigade i sve branitelje. Nakon mise položeni su vijenci i zapaljene svijeće kod spomen-obilježja Polje. Sudionici su potom u Orašju odali počast poginulim pripadnicima 106. brigade Hrvatskog vijeća obrane kod spomenika u Gradskom parku i posjetili spomen-sobu posvećenu braniteljima te postrojbe. Obiteljima poginulih dragovoljaca uručene su zahvalnice, kao znak trajnog poštovanja prema žrtvi njihovih najmilijih.

Sjećanje je bilo posvećeno Mladenu Meštriću iz Presečna, Nedeljku Horvatiću iz Kneginca i Mladenu Kučini iz Retkovca. Tijekom borbenih djelovanja na tom području ranjeno je još 26 dragovoljaca. Njihova imena i iskustva pripadaju priči o varaždinskim braniteljima koji su iz svoga zavičaja otišli pomoći u obrani Bosanske Posavine.

Varaždinska 104. brigada ZNG-a počela se ustrojavati 8. svibnja 1991. godine. Ljudstvo se popunjavalo na teritorijalnom načelu: 1. bojna i pristožerne postrojbe bile su vezane uz Varaždin, 2. bojna uz Ivanec, a 3. bojna uz Novi Marof i Ludbreg. Tijekom Domovinskog rata u postrojbu je bilo uključeno oko 12.000 pripadnika. Udruga 104. brigade navodi da je brigada imala 30 poginulih pripadnika i 200 ranjenih.

Nakon borbenih zadaća u Varaždinu, Bjelovaru, Nuštru te na pakračko-lipičkom bojištu, dijelovi 104. brigade upućeni su i u Bosansku Posavinu. Udruga navodi da je postrojba na području Orašja djelovala od kolovoza do listopada 1992. godine. Ondje nije bila raspoređena cijela brigada: u sastav Taktičke grupe 104. brigade ušle su satnije iz varaždinske, ivanečke i novomarofske bojne. Ivanečka satnija na oraškom je bojištu bila u tri smjene: od 19. kolovoza do 2. rujna, od 14. do 18. rujna te od 12. do 26. listopada. Dio pripadnika 2. ivanečke bojne boravio je ondje i u sastavu 54. samostalne pješačke bojne Čakovec.

Taj raspored govori o ratnom angažmanu koji se oslanjao na smjene i postrojbe iz različitih krajeva sjeverozapadne Hrvatske. Dragovoljci su napustili svoje domove kako bi pomogli u obrani prostora oko Orašja, a ondje su djelovali uz lokalne branitelje. Zato je posjet spomeniku 106. brigade HVO-a i njezinoj spomen-sobi više od protokolarnog čina: njime se čuva sjećanje na postrojbe koje su u ratu dijelile prostor, opasnosti i odgovornost za obranu stanovništva.

Vidovice su tijekom 1992. prošle kroz teške borbe. Okupirane početkom svibnja, oslobođene su 23. listopada, a dva dana kasnije oslobođene su i Kopanice. U borbama su sudjelovali pripadnici 106. brigade HVO-a, uz potporu drugih postrojbi HVO-a i Hrvatske vojske. Spomen-obilježje Polje u Vidovicama posvećeno je pripadnicima Hrvatske vojske poginulima na tom bojištu.

Članovi Udruge 104. brigade poručili su da se u Orašje i Vidovice ne vraćaju samo zbog prošlosti. Dolaze zbog poginulih dragovoljaca, njihovih obitelji i mladih koji tek upoznaju ratni put svojih roditelja i djedova. Spomen-obilježje, gradski park i spomen-soba daju sjećanju konkretna mjesta; obitelji ondje vide da njihovi najmiliji nisu zaboravljeni ni u kraju u kojem su branili ljude i naselja.

Počast su odali i varaždinski župan Anđelko Stričak, gradonačelnik Novog Marofa Siniša Jenkač te predsjednik Gradskog vijeća Mladen Benjak. Stričak je podsjetio na ratni put varaždinskih postrojbi i na sudjelovanje njihovih pripadnika u obrani Hrvatske, kao i hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Pozvao je da se poginulih, nestalih i preminulih branitelja prisjećamo s poštovanjem, a dane obrane pamtimo s ponosom.

Za obitelji je svaki povratak u Posavinu potvrda da se žrtva njihovih najmilijih prepoznaje. Za suborce je to prilika da odaju počast ljudima s kojima su dijelili ratni put. A za buduće naraštaje, susret na mjestima njihova angažmana svjedoči da se sloboda branila i daleko od zavičaja — dolaskom kada je pomoć bila potrebna i rame uz rame s ljudima koji su branili svoj dom.

Trojica dragovoljaca ostaju u središtu ovoga sjećanja: Mladen Meštrić, Nedeljko Horvatić i Mladen Kučina. Iza svakog imena stoje obitelj, zavičaj, suborci i život prekinut ratom. Dok se njihovi suborci i obitelji vraćaju u Vidovice i Orašje, njihova se imena prenose dalje, a veza stvorena u ratu ostaje živa.