Dvostruki kriteriji ili različiti zakoni? Presuda koja otvara neugodna pitanja

Jučerašnja presuda Općinskog suda u Zadru, kojom je 28-godišnji državljanin Bosne i Hercegovine osuđen na 15 dana zatvora zbog javnog pjevanja pjesama Baje Malog Knindže koje veličaju tzv. Republiku Srpsku Krajinu, ponovno je otvorila pitanje koje u Hrvatskoj već godinama izaziva prijepore – postoji li u pravnom sustavu jednak odnos prema svim oblicima veličanja totalitarnih i agresorskih ideologija?

Sud je zaključio da je optuženik svojim ponašanjem narušio javni red i mir. Nije riječ samo o pjevanju pjesama, nego o pjesmama koje glorificiraju projekt tzv. Republike Srpske Krajine – paradržave nastale oružanom agresijom na međunarodno priznatu Republiku Hrvatsku. Riječ je o simbolima i porukama koje kod brojnih hrvatskih građana, osobito hrvatskih branitelja, obitelji poginulih i stradalnika Domovinskog rata, i danas izazivaju bolna sjećanja na rat, okupaciju i progon.

Sud je u obrazloženju presude istaknuo kako takve pjesme vrijeđaju nacionalne osjećaje, narušavaju suživot te mogu izazvati uznemirenost građana. Upravo zato izrečena je kazna zatvora, iako u okviru prekršajnog postupka.

No upravo tu počinje rasprava koja nadilazi samu presudu.

Mnogi će se zapitati zašto se veličanje ideologije koja je prije samo tridesetak godina izvršila oružanu agresiju na Republiku Hrvatsku najčešće procesuira kao prekršaj protiv javnog reda i mira, dok se u javnosti često stvara dojam da se pojedini slučajevi povezani s ustaškim simbolima ili pozdravima, koji proizlaze iz režima starog više od osam desetljeća, tretiraju strože ili kroz druge pravne institute.

Treba biti pošten i reći kako hrvatsko zakonodavstvo razlikuje različite oblike odgovornosti. Nisu svi slučajevi ni s jedne ni s druge strane automatski kaznena djela. Ovisno o sadržaju, okolnostima i namjeri, pojedina ponašanja mogu predstavljati prekršaj, a u težim slučajevima i kazneno djelo, primjerice kada uključuju javno poticanje na nasilje ili mržnju.

Međutim, pravna nijansa nije isto što i društvena percepcija.

Građani često uspoređuju dvije povijesne stvarnosti. S jedne strane nalazi se ideologija koja je odgovorna za zločine tijekom Drugoga svjetskog rata. S druge strane nalazi se velikosrpska politika i projekt tzv. Republike Srpske Krajine, čije posljedice nisu povijesna apstrakcija nego još uvijek živa rana hrvatskog društva. Mnogi branitelji još su među nama, brojne obitelji još uvijek tragaju za nestalima, a posljedice agresije i danas su vidljive u brojnim hrvatskim gradovima i selima.

Zbog toga dio javnosti smatra da bi veličanje četničke ideologije i projekta tzv. Republike Srpske Krajine trebalo biti preciznije uređeno zakonom, jednako jasno kao što su uređeni drugi oblici veličanja totalitarnih režima.

Ova presuda zato nije važna samo zbog jednog počinitelja. Ona ponovno otvara pitanje treba li hrvatsko zakonodavstvo jasnije definirati odnos prema simbolima i pjesmama koje veličaju agresiju na Republiku Hrvatsku.

Demokratska država mora štititi slobodu izražavanja, ali jednako tako mora štititi dostojanstvo žrtava i ustavni poredak. Izazov je pronaći ravnotežu između ta dva načela, bez dvostrukih mjerila i bez selektivnog pristupa.

Jer ako društvo želi dosljedno osuditi svaki oblik veličanja zločinačkih ideologija, tada kriteriji moraju biti jednaki za sve – bez obzira dolaze li poruke iz 1941. ili iz 1991. godine. Povijest se ne može mijenjati, ali način na koji država štiti svoje temeljne vrijednosti uvijek ostaje pitanje sadašnjosti.