Hrvatska još traži 1.725 nestalih: Srbija šuti, a hrvatska strpljivost predugo traje

Nestali nisu administrativna stavka, nego otvorena rana Hrvatske

Hrvatska i danas, 35 godina nakon početka velikosrpske agresije, traži još 1.725 osoba nestalih u Domovinskom ratu. To nije samo broj. To su očevi, sinovi, majke, braća, sestre, djeca, branitelji i civili. To su obitelji koje desetljećima žive između nade, boli i neizvjesnosti. To su grobovi koji nisu pronađeni, križevi koji nisu podignuti i istina koju netko svjesno drži zaključanu.

U Hrvatskom saboru ponovno se govorilo o nestalima u Domovinskom ratu, ovaj put kroz izmjene Zakona o osobama nestalim u Domovinskom ratu. Predložene izmjene trebale bi omogućiti provođenje ostavinskog postupka i za osobe nestale ili smrtno stradale u Domovinskom ratu za koje nije poznato mjesto ukopa, bez prethodnog proglašenja osobe umrlom. Važno je naglasiti: to ne smije i ne može značiti odustajanje od potrage.

Ali prava tema ove rasprave nije ostavina. Prava tema je državna, moralna i civilizacijska sramota – činjenica da Srbija i dalje odbija dati ključne podatke o nestalima.

Srbija zna – ali ne govori

Državni tajnik Ministarstva hrvatskih branitelja Darko Nekić jasno je rekao ono što obitelji nestalih znaju već godinama: suradnja Republike Srbije gotovo da ne postoji. Hrvatska je, prema njegovim riječima, uputila velik broj pisama nadležnim tijelima Srbije, ali gotovo ni na jedan traženi upit nije dobila odgovor.

Još je teža Nekićeva tvrdnja da Hrvatska pouzdano zna kako arhivska građa postoji. Zna se tko je radio asanaciju terena. Zna se tko su ljudi koji su sudjelovali. Zna se da su posmrtni ostaci premještani iz primarnih grobnica. Nedostaje ono ključno: podatak kamo su premješteni.

Drugim riječima, problem nije u tome da tragova nema. Problem je u tome što ih Beograd skriva.

To više nije samo pitanje bilateralnih odnosa. To je pitanje odgovornosti za ratni zločin, prikrivanje tragova zločina i nastavak ponižavanja žrtava. Šutnja Srbije nije pasivna. Ona je aktivna. Ona čuva arhive, skriva grobnice i štiti one koji znaju gdje su hrvatski nestali.

Fascikli bez istine i politika bez srama

Zastupnik HSU-a Veselko Gabričević u Saboru je rekao ono što mnogi u Hrvatskoj misle: Srbija se ruga Hrvatskoj. Podsjetio je na dolazak Aleksandra Vučića tadašnjoj predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i na famozne fascikle koji su trebali predstavljati nekakav pomak, a u stvarnosti nisu donijeli ono najvažnije – istinu o nestalima.

To je srž problema. Srbija godinama glumi suradnju kada joj to diplomatski odgovara, ali kada treba otvoriti arhive, dati imena, lokacije i zapovjedne tragove – nastaje zid šutnje.

I taj zid ne stoji sam od sebe. On stoji zato što se godinama tolerira. Zato što Hrvatska prečesto šalje dopise, umjesto da postavlja uvjete. Zato što se prečesto govori o “dobrosusjedskim odnosima”, dok hrvatske obitelji još uvijek ne znaju gdje su kosti njihovih najmilijih.

Poglavlje 23 ne smije biti mrtvo slovo na papiru

Nekić je poručio da Hrvatskoj na raspolaganju ostaje poglavlje 23 u pristupnim pregovorima Srbije s Europskom unijom. To je važan mehanizam, ali samo ako se koristi odlučno, dosljedno i bez političkog kalkuliranja.

Ako Srbija ne želi otvoriti arhive, ako ne želi dostaviti podatke o premještenim grobnicama, ako ne želi pomoći u pronalasku nestalih, onda ne može napredovati prema Europskoj uniji kao da se ništa nije dogodilo.

Europski put Srbije ne može biti odvojen od Vukovara, Ovčare, Dalja, Lovasa, Škabrnje, Baćina, Saborskog, Petrinje, Banovine, zapadne Slavonije i svih mjesta hrvatskog stradanja. Ne može se jednom rukom tražiti europski novac i politički legitimitet, a drugom rukom držati zaključane podatke o žrtvama.

Hrvatska mora jasno reći: nema otvaranja, zatvaranja ni napretka u pregovorima dok Srbija ne preda dokumentaciju o nestalima.

Hrvatska je radila, ali to nije dovoljno

Treba priznati da su hrvatske institucije u posljednjih deset godina napravile velik posao. Od 2016. do danas provedena su cjelovita terenska istraživanja na 443 lokacije, identificirani su posmrtni ostaci 343 osobe, a pronađeni i ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 235 osoba.

Vlada je u svibnju 2026. objavila da su od 2016. istražene više od 440 lokacija, pronađeno sedam masovnih i više od 40 pojedinačnih grobnica iz Domovinskog rata.

To su važni rezultati. Ali oni ne mogu prikriti ključnu činjenicu: Hrvatska još uvijek previše ovisi o vlastitim terenskim istraživanjima, revizijama i mukotrpnom prikupljanju fragmenata istine, dok država agresor sjedi na dokumentima i šuti.

To nije normalno. To nije prihvatljivo. To nije odnos dviju država koje navodno žele mirnu budućnost.

Najveći poraz nije samo Srbija – nego hrvatsko čekanje

Stipo Mlinarić u raspravi je rekao da je pitanje nestalih najveći poraz hrvatske države. Teška rečenica, ali teško ju je ignorirati. Posebno kada se pogleda koliko je vremena prošlo od 1995. godine. Koliko je svjedoka umrlo? Koliko je počinitelja nestalo? Koliko je dokumenata prebačeno, uništeno, sakriveno ili “izgubljeno”?

Hrvatska je nakon Oluje imala politički, sigurnosni i moralni trenutak u kojem je morala snažnije pritisnuti, procesuirati, ispitati i uvjetovati. Dio toga nije učinjen. Danas cijenu plaćaju obitelji nestalih.

Ali ni danas nije kasno za ozbiljnu državnu politiku. Kasno je samo za izgovore.

Vrijeme je za politiku uvjeta, a ne molbi

Hrvatska mora prestati govoriti jezikom molbi. Nakon 35 godina nema više prostora za diplomatske fraze bez rezultata. Potrebni su jasni zahtjevi i rokovi:

Srbija mora predati arhive JNA, teritorijalne obrane, vojnih i sigurnosnih struktura koje se odnose na okupirana područja Hrvatske.

Srbija mora dostaviti podatke o primarnim i sekundarnim grobnicama.

Srbija mora dati imena osoba koje su sudjelovale u asanaciji terena i premještanju posmrtnih ostataka.

Hrvatska mora pitanje nestalih stalno držati otvorenim u Bruxellesu, Washingtonu i svim međunarodnim forumima.

Svaki susret s predstavnicima Srbije mora početi istim pitanjem: gdje su nestali?

Nema pomirenja bez istine

Pomirenje se ne gradi na šutnji. Dobrosusjedski odnosi ne grade se na skrivenim grobnicama. Europska budućnost ne gradi se na prikrivanju ratnih zločina.

Srbija se ne može predstavljati kao kandidat za Europsku uniju, a istodobno odbijati pomoći u pronalasku ljudi koji su nestali tijekom agresije na Hrvatsku. To nije europsko ponašanje. To nije civilizacijsko ponašanje. To je nastavak politike bešćutnosti prema žrtvama.

Obitelji nestalih ne traže osvetu. One traže istinu. Traže grob. Traže mjesto na kojem mogu zapaliti svijeću. Traže ono najmanje što svaka civilizirana država mora omogućiti – pravo mrtvih na ime, grob i dostojanstvo.

Hrvatska ne smije odustati ni milimetra

Državni tajnik Nekić poručio je da se neće odustati dok se ne pronađe zadnja nestala osoba. To mora biti više od rečenice iz saborske rasprave. To mora postati nacionalna politika bez roka trajanja.

Jer pitanje nestalih nije prošlost. Ono je sadašnjost svake obitelji koja još čeka. Ono je ispit hrvatske države. Ono je ispit pravosuđa, diplomacije, Vlade, Sabora i svakog političara koji se poziva na Domovinski rat.

Srbija šuti jer joj je šutnja politički korisna. Hrvatska više ne smije šutjeti iz diplomatske pristojnosti.

Dok god se traži i jedna nestala osoba, Domovinski rat nije završen za njezinu obitelj. Dok god Beograd skriva podatke, Hrvatska nema pravo spuštati kriterije. I dok god 1.725 sudbina čeka istinu, svaka priča o “normalizaciji odnosa” bez rješavanja pitanja nestalih zvuči kao nova uvreda žrtvama.

Hrvatska ne traži milost. Hrvatska traži istinu.

A Srbija ju, očito, još uvijek skriva.