Zašto se istina mora braniti iznova

Trideset pet godina nakon 1991. još moramo objašnjavati činjenice za koje postoje dokumenti, svjedočanstva i sudski spisi. Istina se ne gubi samo lažima; mnogo češće nestaje iz javnog pamćenja kroz prešućivanje, površnost i političku uporabu prošlosti.

Trideset pet godina poslije, a još objašnjavamo početak

Trideset pet godina nakon 1991. u Hrvatskoj se još moraju objašnjavati pitanja na koja postoje vrlo jasni odgovori. Tko je napao Hrvatsku? Zašto je rat počeo? Tko je branio Vukovar, Dubrovnik, Šibenik, Gospić i druga mjesta? Kako je Hrvatska stvorena i obranjena? Mene više ne iznenađuje to što netko postavlja takva pitanja. Brine me koliko se lako javnosti može podvaliti priča da se odgovori zapravo ne znaju.

Znaju se. Postoje dokumenti, snimke, svjedočanstva, grobnice i sudski spisi. Problem je u tome što dokument sam sebe ne može obraniti. Može desetljećima stajati u arhivu, a da nove generacije ne znaju ni da postoji. Ako se o činjenici prestane govoriti, ako se u školi preskoči uzrok rata ili se u medijskom prilogu izjednače napadač i napadnuti, njezino mjesto postupno zauzima neka jednostavnija priča.

Zbog toga ne vjerujem u tvrdnju da istinu jednom utvrdimo i da je time posao završen. Nije završen. Svaka nova generacija povijest upoznaje preko onoga što smo joj ostavili. Ako joj ostavimo samo datume bez objašnjenja, prigodne govore i političke svađe, ne možemo se poslije čuditi što ne razlikuje dokaz od nečijeg komentara.

Istina rijetko nestane preko noći

Otvorenu laž lakše je prepoznati. Veći problem vidim u poluistinama. Iz rečenice se izbaci jedna riječ, događaji se poslože drugim redom ili se govori samo o posljedicama. Kada se agresija počne nazivati tek sukobom, a obrana jednom od zaraćenih strana, promijenjen je smisao svega što se dogodilo iako je upotrijebljeno samo nekoliko drukčijih riječi.

Hrvatski sabor donio je 13. listopada 2000. Deklaraciju o Domovinskom ratu. U njoj piše da su agresiju na Republiku Hrvatsku izvršile Srbija, Crna Gora i JNA uz oružanu pobunu dijela srpskog pučanstva u Hrvatskoj. U drugoj točki stoji da je Hrvatska vodila obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat. To je službeni dokument Hrvatskoga sabora, a ne moje mišljenje. Deklaracija u šestoj točki traži i procesuiranje svih mogućih pojedinačnih ratnih zločina prema načelu individualne odgovornosti.

Tu nema proturječja. Hrvatska je vodila obrambeni rat, a pojedinac koji je počinio zločin mora odgovarati. Ne prihvaćam pokušaj da se preko zločina pojedinca cijela hrvatska obrana proglasi zločinačkom. Isto tako, ne treba skrivati nečiji zločin zato što je bio na hrvatskoj strani. Istinu ne branimo tako da od nje uzmemo samo ono što nam odgovara.

Posebno je opasna rečenica da svatko ima svoju istinu. Svatko ima pravo na svoje mišljenje i vlastito iskustvo. Nema svatko pravo na vlastite činjenice. Datum napada, sadržaj dokumenta, postojanje logora i identitet pronađene žrtve ne mijenjaju se prema tome tko o njima govori. Kada sve pretvorimo u verzije, više nitko ne mora dokazati ono što tvrdi.

Vrijeme radi za zaborav

Ljudi koji su rat doživjeli znaju gdje su bili kada su čuli prve vijesti o napadima. Sjećaju se skloništa, uzbuna, odlazaka na bojište i imena ljudi koji se nisu vratili. Generacija rođena 2000. ove godine navršava 26 godina. Za nju su 1991. i 1995. povijest iz škole, obiteljskih priča, televizijskih priloga i interneta. To nije njezina krivnja. Na nama je što ćemo joj prenijeti i kako ćemo to učiniti.

Hrvatski sabor je 3. prosinca 2004. donio Zakon o Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata, objavljen 16. prosinca iste godine. Centar je osnovan kako bi prikupljao, sređivao, čuvao i znanstveno istraživao dokumentaciju te javnost upoznavao s utvrđenim činjenicama. U Zakonu je ta zadaća jasno navedena. Takva ustanova postoji upravo zato što ozbiljna država vlastitu povijest ne ostavlja sjećanju pojedinaca i dnevnoj politici.

No nije dovoljno spremiti kutije s dokumentima. Građa mora biti dostupna i objašnjena. Učenik treba naučiti zašto neki izvor smatramo vjerodostojnim, a ne samo zapamtiti godinu. Novinar mora razlikovati optužnicu od presude i službeni podatak od političke izjave. Bez toga će arhivi biti puni, a javna slika rata sve praznija.

Za obitelji nestalih nema 'više verzija'

Na dan pisanja ovog članka, 18. kolovoza 2026., Ministarstvo hrvatskih branitelja navodi da je još nepoznata sudbina 1.341 osobe. Za još 384 smrtno stradale osobe traži se mjesto ukopa posmrtnih ostataka. Ukupno je, dakle, neriješeno 1.725 slučajeva iz Domovinskog rata. Ministarstvo na istoj stranici upozorava da s vremenom ima sve manje raspoloživih informacija i da su one manje pouzdane. To su trenutačni službeni podaci, a ne politička procjena.

Kada govorimo o obrani istine, prvo pomislim na te obitelji. Njima istina nije tema za televizijsku raspravu. One žele znati gdje su posmrtni ostaci njihova oca, majke, supružnika, sina ili kćeri. Hrvatski sabor je 12. srpnja 2019. sa 111 glasova za jednoglasno usvojio Zakon o osobama nestalim u Domovinskom ratu, što potvrđuje službeni zapis sjednice. Zakon je stupio na snagu 1. kolovoza 2019. i uredio je pravo obitelji da saznaju što se dogodilo njihovim najbližima.

U takvim slučajevima nema mjesta izmišljanju i popunjavanju praznina. Sumnja nije dokaz, nepotvrđena lokacija nije grobnica, a istraga nije presuda. Ali nedostatak potpune informacije ne smije postati izgovor za odustajanje. Svaka provjerena činjenica može pomoći u pronalasku i identifikaciji. Svaka uskraćena informacija ostavlja obitelj u neizvjesnosti.

Vukovar pokazuje koliko je važno sačuvati točan slijed događaja. JNA i druge srpske snage preuzele su grad 18. studenoga 1991. nakon tromjesečne opsade. Dana 20. studenoga iz vukovarske bolnice odvedeno je više od 200 Hrvata i drugih nesrba. Haaški sud utvrdio je da su 194 osobe ubijene kod Ovčare. Pregled predmeta Ujedinjenih naroda navodi što je utvrđeno u postupcima, uključujući osuđujuće i oslobađajuće odluke.

Ako takav zločin svedemo na neodređenu ratnu tragediju, izgubili smo počinitelja, žrtvu i kontekst. Ako povećavamo broj žrtava kako bi priča zvučala strašnije, radimo drugu štetu, dajemo priliku onima koji će preko jedne netočnosti pokušati osporiti cijeli događaj. Žrtvama ne trebaju veće riječi. Trebaju im točni podaci i ustrajnost da se pronađu oni koji još nisu pronađeni.

Rasprava da, izjednačavanje ne

Razumijem prigovor da se pozivanjem na povijesnu istinu ponekad pokušava zaustaviti svako neugodno pitanje. Državne institucije mogu pogriješiti. Saborska deklaracija nije zamjena za povijesno istraživanje. Povjesničari moraju imati pravo otvoriti arhiv, pronaći novi dokument i promijeniti raniji zaključak ako dokazi to traže. Društvo koje se boji pitanja pokazuje da nije sigurno u vlastite odgovore.

Međutim, pravo na pitanje ne znači da svaka tvrdnja vrijedi jednako. Za drukčiji zaključak treba ponuditi dokument, vjerodostojno svjedočanstvo ili obrazloženje koje može izdržati provjeru. Nije svaki novi pogled na povijest revizionizam. Problem počinje kada je politički zaključak poznat unaprijed, a iz dokumenata se zatim izvlače rečenice koje ga trebaju potvrditi.

Hrvatskoj ne treba uljepšana prošlost. Istina o obrambenom karakteru Domovinskog rata dovoljno je snažna i bez poricanja vlastitih propusta. Možemo poštovati hrvatske branitelje, jasno govoriti o agresiji i istodobno tražiti odgovornost svakoga tko je počinio zločin. Ne vidim kako bi priznanje utvrđene pojedinačne krivnje moglo umanjiti poštenu obranu zemlje. Umanjuje je jedino pokušaj da zločin sakrijemo.

Na istom se mjerilu mora graditi i nacionalni identitet. Ako identitet ovisi o tome da nikada ne priznamo vlastitu pogrešku, onda je vrlo slab. Ako pak odustanemo od svake zajedničke povijesne osnove, uskoro ćemo se ponovno svađati i oko toga je li se događaj uopće zbio. Hrvatska ima dovoljno dokumenata da joj ne trebaju ni mitovi ni namjerno stvorena magla.

Laž ima kraći put do publike

Danas se netočna tvrdnja može proširiti prije nego što novinar stigne otvoriti izvor. Istraživanje objavljeno u časopisu Science 2018. obuhvatilo je oko 126.000 lanaca širenja vijesti na Twitteru. Približno tri milijuna korisnika podijelilo ih je više od 4,5 milijuna puta između 2006. i 2017. Lažne vijesti imale su 70 posto veću vjerojatnost ponovnog dijeljenja, a istinitima je trebalo oko šest puta više vremena da dosegnu 1.500 ljudi. Riječ je o istraživanju jedne platforme i određenog razdoblja, pa te rezultate ne treba automatski primijeniti na svaku hrvatsku raspravu. Ipak, dobro pokazuju problem s kojim se susrećemo.

Laž je često kratka i napisana tako da izazove bijes. Ispravak traži izvor, datum i objašnjenje. Hrvatski Zakon o medijima daje pravo da se u roku od 30 dana zatraži ispravak netočne ili nepotpune informacije. Ali tko može jamčiti da će ispravak vidjeti svi koji su pročitali prvotni naslov? Zbog toga odgovornost urednika i novinara počinje prije objave.

Ne mislim da treba odgovarati na svaku objavu na društvenim mrežama. Time bismo cijeli dan proveli raspravljajući s ljudima koji možda uopće ne žele razgovarati. Ali kada se sustavno mijenja karakter Domovinskog rata, prešućuju žrtve ili izjednačavaju uloge, šutnja više nije dobro rješenje. Ponavljana poluistina s vremenom ljudima postane poznata, a ono što im je poznato lako počnu doživljavati kao moguće.

Istinu ne mogu čuvati samo oni koji su rat doživjeli

Obranu istine ne smijemo ostaviti samo hrvatskim braniteljima, obiteljima poginulih i nestalih te povjesničarima. Domovinski rat nije njihova privatna tema. Činjenice o nastanku i obrani hrvatske države pripadaju cijeloj javnosti. Ako o njima budu govorili samo ljudi koji su rat osobno doživjeli, protok vremena unaprijed je odredio ishod.

Državne ustanove moraju objavljivati dokumente i ažurirati evidencije. Škole trebaju učiti djecu kako se provjerava izvor. Medij koji pogriješi mora ispravak objaviti vidljivo, a ne sakriti ga ondje gdje ga nitko neće pronaći. Političari bi morali prestati izvlačiti rat iz ladice svaki put kada im treba brza podjela birača. I čitatelj ima svoj dio odgovornosti, prije dijeljenja treba provjeriti odakle podatak dolazi.

Najviše štete vlastitoj istini radimo kada joj dodamo ono što ne možemo dokazati. Pretjerivanje možda zvuči snažnije, ali ne traje dugo. Dovoljna je jedna netočna brojka da se otvori rasprava u kojoj će netko pokušati osporiti i sve ostalo. Zato isti kriterij moramo primjenjivati prema svima, pa i prema vlastitoj strani.

Istina se mora braniti iznova jer javno pamćenje nije vječno. Dokumenti ostaju, ali svjedoci odlaze, a nove generacije ovise o onome što im prenesemo. Obrana istine ne znači da se moramo neprestano vraćati u rat niti da bilo kome treba zabraniti pitanje. Znači samo da ne pristajemo na zamijenjene uloge, prešućene uzroke i zaboravljene žrtve. A ondje gdje odgovora još nema, kao u 1.725 neriješenih slučajeva nestalih, naša je obveza da ih nastavimo tražiti.

Autor: Kristijan Fereža / PHB