Rat za vojarne 35 godina poslije – trenutak kada je Hrvatska dobila oružje za obranu

Rat za vojarne bio je mnogo više od zauzimanja vojnih objekata i preuzimanja tenkova. U danima kada je Hrvatska imala ljude spremne braniti zemlju, ali nije imala dovoljno oružja, odluka o blokadi vojarni promijenila je odnos snaga.

Rat za vojarne 35 godina poslije – trenutak kada je Hrvatska dobila oružje za obranu

Varaždin, 22. rujna 1991. godine. Nakon višednevne blokade, sukoba i pregovora predali su se Zapovjedništvo 32. korpusa JNA i preostali vojni objekti u gradu. Hrvatskim snagama predalo se oko tisuću časnika, dočasnika i vojnika. Ostalo je i oružje koje je do toga trenutka bilo nedostižno za većinu hrvatskih postrojbi.

Prema istraživanju Ivice Hrastovića, preuzeta su 74 tenka T-55, desetak tenkova druge namjene, 48 borbenih vozila pješaštva, 18 oklopnih vozila s protuzračnim topovima, šest samohodnih topova Gvozdika, višecijevni bacači raketa, top-haubice i oko 25.000 komada pješačkog naoružanja. Cijeli popis može se pronaći u radu Zauzimanje vojarni JNA u Varaždinu i predaja 32. varaždinskog korpusa JNA.

Brojke same po sebi ne govore dovoljno. Netko tko je rođen dugo nakon rata može ih pročitati i prijeći preko njih kao preko statistike. Tenk više ili manje, nekoliko tisuća pušaka, stotine vozila. Tek kada se zna s koliko je malo oružja Hrvatska ušla u rat, postaje jasno što se u Varaždinu dogodilo.

Toga dana nije osvojeno samo veliko vojno skladište. Promijenjene su mogućnosti hrvatske obrane.

Kad danas govorimo o stvaranju Hrvatske vojske, često sve stane u nekoliko poznatih datuma i snimku prvog postrojavanja Zbora narodne garde u Kranjčevićevoj. To je važan dio priče, ali nije cijela priča. Postrojba se može osnovati odlukom i ljudi se mogu postrojiti pod zastavom. Vojska ipak ne može ratovati bez pušaka, streljiva, topništva, vozila, veze i organizirane opskrbe.

Moj je stav da je Rat za vojarne bio trenutak kada je Hrvatska od postrojbi koje su se stvarale počela graditi stvarnu vojnu snagu. Ne preko noći i ne bez problema. Ali dovoljno brzo da se oružje iz osvojenih skladišta pošalje na bojišta na kojima se već odlučivalo o opstanku zemlje.

Ljudi su bili spremni, oružja nije bilo dovoljno

Hrvatska je rat dočekala u izrazito nepovoljnom položaju. JNA je u svibnju 1990. preuzela najveći dio naoružanja Teritorijalne obrane u Hrvatskoj i smjestila ga u svoja skladišta.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata navodi procjenu da je u tim skladištima bilo oko 200.000 pušaka, približno 1.400 minobacača, oko 10.000 ručnih bacača i oko 500 protuoklopnih raketnih sustava. Pod izravnim nadzorom hrvatske republičke vlasti ostalo je oko 9.000 različitih cijevi. Riječ je o procjenama, a ne o konačnom inventurnom popisu, što je pošteno jasno reći. Podaci su objavljeni u Kronologiji Domovinskog rata.

Kada se zna taj podatak, drukčije izgleda i prvo javno postrojavanje Zbora narodne garde održano 28. svibnja 1991. godine u Zagrebu. Hrvatska je pokazala da stvara svoje postrojbe, ali one još nisu imale sve što im je bilo potrebno za rat koji se ubrzano širio. ZNG je tada bio ustrojen u sklopu Ministarstva unutarnjih poslova, unutar zakonskih mogućnosti koje su u tom trenutku postojale. O tim okolnostima piše Hrvatski vojnik u tekstu o postrojavanju u Kranjčevićevoj.

To ne umanjuje hrabrost ljudi koji su se već borili. Upravo suprotno. Pokazuje u kakvu su obranu ulazili.

Lako je 35 godina poslije govoriti o odlučnosti i zajedništvu. Teže je zamisliti postrojbu koja ima ljude, ali nema dovoljno protuoklopnih sredstava. Teško je objasniti što znači čuvati položaj bez dovoljno streljiva ili čekati topničku potporu koja ne postoji. Ipak, bez toga se mladima ne može objasniti 1991. godina.

Ne očekujem da svaki učenik ili mladi čitatelj napamet zna koliko je tenkova preuzeto u Varaždinu. Trebao bi, međutim, razumjeti zašto su ti tenkovi bili potrebni i zašto Hrvatska do njih nije mogla doći redovitim putem.

U tome vidim smisao obilježavanja 35. obljetnice. Ne da još jednom ponovimo iste rečenice, nego da objasnimo okolnosti u kojima su odluke donesene.

Blokada vojarni više se nije mogla odgađati

Uz početak opće blokade vojnih objekata JNA pojavljuju se dva datuma. Povjesničar Davor Marijan navodi da je hrvatsko vodstvo 12. rujna 1991. aktiviralo planove za blokadu i preuzimanje dijela vojnih objekata. Njegov je rad dostupan na portalu Hrčak.

Postrojbe na terenu zapovijedi su primale 13. rujna. Istraživanje varaždinskih događaja potvrđuje da je 104. brigada ZNG-a toga dana dobila zapovijed ministra obrane za mobilizaciju i blokiranje vojarni. Zato se 12. rujna veže uz aktiviranje planova, a 13. rujna uz početak njihove pune provedbe.

Ta razlika ne mijenja smisao odluke, ali je treba objasniti. Ako već govorimo o čuvanju povijesne istine, onda ne možemo birati samo podatke koji se najlakše pamte. Ponekad jedan dokument bilježi donošenje odluke, a drugi trenutak kada je ona stigla do postrojbe. To nije razlog za zbunjenost nego za preciznost.

Do sredine rujna rat je već zahvatio velik dio Hrvatske. Borbe su trajale u istočnoj i zapadnoj Slavoniji, na Banovini, u Lici i Dalmaciji. Hrvatski gradovi i sela bili su napadani, a postrojbe koje su ih branile nisu imale dovoljno oružja.

Istodobno su se u brojnim hrvatskim gradovima nalazile vojarne JNA s tenkovima, topništvom i skladištima streljiva. Očekivati da takvo stanje može trajati unedogled nije bilo realno. Svaki dan čekanja nosio je mogućnost da JNA izvuče oružje, spoji snage iz vojarni s postrojbama na bojištima ili uništi skladišta prije predaje.

Samo dvanaest dana nakon aktiviranja planova za blokadu, 25. rujna 1991., Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda donijelo je Rezoluciju 713 i uvelo opći embargo na isporuku oružja i vojne opreme cijeloj Jugoslaviji. Odluka je formalno vrijedila za sve, ali strane nisu bile jednako naoružane. JNA je raspolagala golemim zalihama, dok je Hrvatska tek stvarala vojsku. Izvorni podaci o rezoluciji dostupni su u Digitalnoj knjižnici Ujedinjenih naroda.

Hrvatska nije mogla otići na međunarodno tržište i kupiti sve što joj nedostaje. Oružje se nalazilo u vojarnama na njezinu teritoriju. Pitanje više nije bilo treba li ga pokušati preuzeti, nego kako to učiniti bez nepotrebnih žrtava i razaranja gradova.

Nisu sve vojarne osvojene na isti način

Događaji u Sesvetama pokazuju koliko se brzo stanje moglo promijeniti. Skladište Sopnica preuzeto je 14. rujna, Šijavrh u Popovcu dan kasnije, a Duboki jarak 17. rujna 1991. godine.

Prema izvješću o provedenoj akciji, u Dubokom jarku preuzeto je oko 13.000 automatskih pušaka, stotinjak topova i minobacača, osamdesetak vozila te između 900 i 1.000 tona minsko-eksplozivnih sredstava. Podaci su objavljeni u radu Adrijana Lisičaka Oslobađanje vojnih skladišta JNA u Sesvetama 1991..

U istom radu navodi se procjena da su hrvatske snage u vojarni i skladištima diljem Hrvatske preuzele oko 200 tenkova, 150 oklopnih transportera i borbenih vozila pješaštva, približno 400 teških topničkih sredstava, oko 180.000 pušaka i automata te 18 različitih brodova.

Takve brojke lako privuku pozornost, ali same ne dobivaju rat. Netko je morao otvoriti skladišta, popisati oružje, osigurati prijevoz i odlučiti kojoj je postrojbi najpotrebnije. Trebalo je pronaći vozače tenkova, topnike, mehaničare i ljude koji poznaju sredstva veze. Bez toga bi sve ostalo samo velika količina metala.

U Varaždinu je najveći dio oružja preuzet nakon kombinacije blokade, borbi i pregovora. Hrvatska strana nije željela dopustiti da 32. korpus napusti grad sa svom vojnom tehnikom, ali je nastojala izbjeći otvoreni sukob u kojem bi teško naoružanje bilo uporabljeno protiv grada.

Pregovori zato nisu bili znak slabosti. Bili su način da se postigne predaja uz što manje žrtava. Blokada je istodobno pokazivala da se oružje neće moći jednostavno izvući.

Oprema iz Varaždina nije ostala ondje radi fotografiranja i proslave. Slana je prema Vukovaru, Osijeku, Vinkovcima, Lici, Dalmaciji i dalmatinskim otocima. Dio je zadržan za ustrojavanje novih oklopnih, topničkih i protuzračnih postrojbi.

U tome je prava vrijednost varaždinske pobjede. Nije bila samo varaždinska.

Bjelovar je imao drukčiji ishod i zato ga ne treba uljepšavati. Nakon neuspješnih pregovora hrvatske su snage 29. rujna 1991. napale vojarnu na Vojnoviću. Iz vojarne je tijekom borbi na grad ispaljeno više desetaka projektila, a pripadnici JNA predali su se istoga dana.

U vojnom skladištu Bedenik, poznatom kao Barutana, major JNA Milan Tepić aktivirao je eksploziv. Poginulo je jedanaest hrvatskih branitelja. Prema službenim podacima Grada Bjelovara, oštećeno je 437 stambenih objekata, 169 gospodarskih zgrada i 25 zgrada javne namjene. Ti se podaci mogu provjeriti na stranici Grada Bjelovara.

Iz bjelovarskih vojnih objekata preuzeto je 75 tenkova T-55, tri laka tenka PT-76, 77 borbenih vozila pješaštva M-80, devet samohodnih haubica, četiri višecijevna bacača raketa Plamen, oko stotinu kamiona i tisuće komada pješačkog naoružanja. Detaljan prikaz dostupan je u tekstu Barutana 1991. – mjesto sjećanja na 11 heroja.

Vojni uspjeh bio je velik. Cijena je također bila velika. Tko iz priče izbaci jedno od toga, ne prenosi potpunu sliku.

Je li se moglo dulje pregovarati

Pitanje je opravdano. Vojarne su se često nalazile usred gradova ili uz naseljena područja. U njima su bili tenkovi, topništvo i skladišta pripremljena za miniranje. Napad je mogao izazvati ljudske žrtve i veliko razaranje.

Varaždin pokazuje da je pregovorima bilo moguće smanjiti opasnost i postići predaju. Bjelovar pokazuje da dogovor nije svugdje bio moguć.

Zato mi se ne čini ozbiljnim ni tvrditi da je sve trebalo rješavati silom ni govoriti da je trebalo samo čekati. Nije postojao jedan postupak koji se mogao primijeniti u svakom gradu. Odluke su ovisile o ponašanju zapovjedništva pojedine vojarne, količini oružja, položaju objekta i opasnosti za stanovništvo.

Ono što se nije moglo prihvatiti bilo je neograničeno čekanje. JNA je već sudjelovala u ratnim djelovanjima. Oružje iz vojarni moglo je biti izvučeno, uništeno ili uporabljeno protiv Hrvatske.

Zbog toga smatram da je odluka o blokadi bila opravdana. To ne znači da treba prešutjeti neorganiziranost koja se ponegdje pojavila nakon preuzimanja skladišta. Bilo je i slučajeva nekontroliranog odnošenja oružja, pa je Glavni stožer morao odrediti tko smije ulaziti u skladišta i odlučivati o raspodjeli.

Država koja stvara vojsku mora znati gdje joj je oružje i tko njime raspolaže. Bez toga nema zapovijedanja ni odgovornosti.

Dana 20. rujna 1991. donesen je Zakon o obrani prema kojem su Oružane snage činile Hrvatska vojska i Zbor narodne garde. Glavni stožer Hrvatske vojske osnovan je 21. rujna, a njegov prvi načelnik bio je general Anton Tus. Postrojbe ZNG-a 3. studenoga formalno su preimenovane u Hrvatsku vojsku.

Dok su se osvajala skladišta, stvarao se sustav koji je preuzeto oružje trebao pretvoriti u obrambenu snagu. Jedno bez drugoga ne bi bilo dovoljno.

Trideset i pet godina nakon tih događaja ne treba nam još jedna pojednostavljena priča u kojoj se sve dogodilo lako i po unaprijed pripremljenom planu. Hrvatska je 1991. učila, griješila, snalazila se i istodobno vodila rat. Imala je vrlo malo vremena za odluke koje su nosile goleme posljedice.

Rat za vojarne zato nije važan samo zbog broja osvojenih tenkova. Važan je jer pokazuje kako se obrana pretvarala u vojsku.

Mlade ne trebamo zatrpati podacima koje će zaboraviti nakon nekoliko dana. Moramo im objasniti odnos snaga. Moraju znati zašto su ljudi s nedovoljno oružja stajali pred vojarnama u kojima se nalazila tehnika potrebna njihovim suborcima na bojištima. Moraju znati i da preuzimanje tih vojarni nije bilo bez rizika, žrtava i teških odluka.

Ako im to ne objasnimo, ostat će im samo slike tenkova i nekoliko datuma. A iz toga se ne može razumjeti kako je Hrvatska obranjena.

U rujnu 1991. Hrvatska je u vojarni pronašla oružje koje nije mogla nabaviti drugdje. Vojnu snagu dobila je tek kada je to oružje rasporedila postrojbama koje su već branile zemlju. Trideset i pet godina poslije upravo tu razliku vrijedi zapamtiti.

AUTOR: Kristijan Fereža / PHB