11. svibnja 1937. – pokopane senjske žrtve progonjene i ubijene od velikosrba

Hrvati su već za vrijeme prve Jugoslavije doživljavali brojne progone i ubijanja od srbijanskih vlasti.

Tako su poznate Bjelovarske žrtve iz 1920. kada je ubijeno 30 seljaka, pa Sibinjske žrtve, Stajničke žrtve, Žitničke žrtve, prosinačke Zagrebačke žrtve, Beogradske žrtve na čelu sa Stjepanom Radićem, a na današnji dan 11. svibnja 1937. pokopane su malo poznate senjske žrtve.

Bila je to skupina od 7 hrvatskih mladića i djevojaka ubijenih od srpske žandarmerije.

U Senju se toga dana održao koncert hrvatskog pjevačkog društva “Trebević” iz Sarajeva. Održao se i zbor posvećen Matiji Gupcu i braći Radić u organizaciji HSS-a, pred čak 6000 nazočnih.

HSS-ovci su se uobičajeno kritički osvrnuli na protuhrvatsku politiku režima, a sudionici zbora potom su se mirno razišli gradom.

Povorka je pjevala hrvatske pjesme, a iz kamiona su Ličani veselo klicali Senjanima.

Pri prolasku četvrtog kamiona Gospićana, u kojemu je 33 mladića i djevojaka uz tamburice pjevalo “Hajd’mo, hajd’mo, narode, pod barjak slobode” zapovjednik žandara, kapetan Koprivica, dao je znak rukom, na što je kaplar Besedić ispalio paljbu iz svoga revolvera. Kod gostionice “Nehaj” iz pušaka i strojnica pucalo je još 19 žandara.

Na mjestu je ubijeno pet civila:
Tome Nikšić
Nikola Bevandić
Marko Smolčić
Katica Tonković
Frane Jelača
Dok su teško ranjeni i istoga dana podlegli ranama:
Jakov Milković
Pere Frković

Službena izvješća nastojala su žrtve prikazati kao “ustaše, frankovce i komuniste”, no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremali. Stradali rodoljubi pokopani su nakon dva dana u Gospiću, dostojanstveno, na velikom pogrebu.

Ostalo je zapisano kako za ovaj sračunati i podli zločin nitko nikada nije odgovarao. Do početka 1990-ih o ovom se događaju nije smjelo govoriti, niti pisati.