12. srpnja 1991. – Američki Senat podržao demokratske procese u Hrvatskoj i Sloveniji

Dana 12. srpnja 1991. godine Američki Senat odobrio je rezoluciju o Jugoslaviji kojom se podržavaju demokratski procesi u Hrvatskoj i Sloveniji. Iako ta rezolucija nije značila službeno američko priznanje hrvatske i slovenske neovisnosti, imala je važno političko značenje.

Došla je u trenutku kada je međunarodna zajednica još uvijek oprezno pokušavala očuvati Jugoslaviju, dok se na terenu već jasno vidjelo da jugoslavenska kriza nije samo politički spor među republikama, nego nasilni pokušaj zaustavljanja demokratski izražene volje naroda.

Hrvatska i Slovenija već su izabrale svoj put

Hrvatska i Slovenija su 25. lipnja 1991. proglasile samostalnost. Ta odluka nije bila donesena preko noći. Bila je rezultat višestranačkih izbora, referendumske volje građana i dugotrajnog otpora centralizaciji Jugoslavije pod dominacijom velikosrpske politike.

U Hrvatskoj je narod na referendumu jasno rekao da želi samostalnu i suverenu državu. U Sloveniji je postojala jednako snažna volja za izlazak iz federacije koja više nije bila okvir ravnopravnosti, nego sredstvo političkog pritiska.

Zato je američka senatska rezolucija bila važna jer je, barem na razini političke poruke, priznala ono što su Hrvatska i Slovenija već pokazale demokratskim putem: da budućnost tih naroda ne može biti određena silom, tenkovima i odlukama federalnih struktura koje više nisu imale legitimitet.

Brijunski moratorij nije zaustavio agresiju

Samo nekoliko dana prije toga, 7. srpnja 1991., potpisana je Brijunska deklaracija. Hrvatska i Slovenija prihvatile su tromjesečni moratorij na provedbu odluka o samostalnosti, pod pritiskom Europske zajednice koja je pokušavala kupiti vrijeme i spriječiti širenje rata.

No agresija se nije zaustavila. JNA se u javnosti još predstavljala kao “neutralna” sila, a na terenu je sve otvorenije djelovala protiv hrvatskih institucija, policije i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. U istočnoj Slavoniji, Banovini, Lici, Dalmaciji i zapadnoj Slavoniji pobunjeničke srpske strukture, pod zaštitom JNA, širile su nasilje, pljačke, zastrašivanja i oružane napade.

U takvom ozračju rezolucija Američkog Senata bila je znak da dio američke politike razumije kako se u Hrvatskoj i Sloveniji ne radi o “secesionističkom hiru”, nego o demokratskom procesu koji je nastao nakon sloma komunističkog sustava i političkog nasilja nad pravima republika.

Prvi važni signali iz Washingtona

Sjedinjene Američke Države u ljeto 1991. još nisu bile spremne odmah priznati Hrvatsku i Sloveniju. Američka administracija tada je formalno podupirala mirno rješenje jugoslavenske krize i oprezno pratila stajališta Europske zajednice.

Ipak, unutar američkog političkog prostora postojali su glasovi koji su jasnije upozoravali na opasnost velikosrpske politike i ulogu JNA. Rezolucija Senata bila je jedan od tih znakova. Ona nije zaustavila rat, ali je pomogla otvoriti prostor za drukčije razumijevanje jugoslavenske krize.

Hrvatska je tada vodila bitku na dva bojišta. Jedno je bilo vojno, na crti obrane gradova i sela. Drugo je bilo diplomatsko, u kojem je trebalo dokazati da Hrvatska nije rušitelj mira, nego žrtva agresije i država koja se poziva na pravo naroda na demokratski izbor.

Poruka koja je prethodila međunarodnom priznanju

Američko priznanje Hrvatske i Slovenije doći će tek 7. travnja 1992. godine. No put prema tom priznanju nije počeo toga dana. Gradio se mjesecima, kroz svjedočanstva o agresiji, diplomatske napore, izvješća stranih promatrača, politički rad hrvatskih predstavnika i sve jasnije razumijevanje da Jugoslavija više ne postoji kao demokratski održiva država.

Rezolucija Američkog Senata od 12. srpnja 1991. zato zauzima važno mjesto u kronologiji međunarodnog položaja Hrvatske. Ona je pokazala da se u Washingtonu počinje čuti glas koji razlikuje demokratsku volju naroda od nasilja onih koji su Jugoslaviju pokušavali sačuvati silom.