16. srpnja 1991. – Hrvatska ulazi u najteže ratno ljeto: napadnute Jasenice i Gornji Viduševac

Dana 16. srpnja 1991. godine Hrvatska je već duboko ulazila u jedno od najtežih ratnih razdoblja svoje novije povijesti. Nakon prvih oružanih sukoba u Pakracu, Plitvicama, Borovu Selu, Glini, Tenji i istočnoj Slavoniji, sredinom srpnja postalo je jasno da se agresija širi na više hrvatskih bojišta.

Samo nekoliko dana ranije potpisana je Brijunska deklaracija, kojom se pokušalo zaustaviti raspad Jugoslavije i nametnuti tromjesečni moratorij na hrvatsku i slovensku samostalnost. No dok su se u diplomatskim krugovima još uvijek tražile formule za “smirivanje krize”, na terenu se događalo suprotno. Pobunjeni Srbi, uz sve otvoreniju potporu JNA, nastavili su napadati hrvatska mjesta, policijske položaje i prometne pravce.

Napad na Jasenice

Jedan od događaja zabilježenih za 16. srpnja 1991. jest napad srpskih postrojbi na Jasenice. Taj napad uklapa se u širu sliku stvaranja nesigurnosti na prostoru sjeverne Dalmacije i zaleđa, gdje su srpske pobunjeničke strukture, uz potporu JNA, nastojale presjeći komunikacije, zastrašiti hrvatsko stanovništvo i proširiti područja pod svojom kontrolom.

Jasenice su bile dio prostora na kojem se već osjećao pritisak pobune, barikada, naoružanih skupina i prijetnje otvorenog rata. Napad 16. srpnja pokazao je da se sukob više ne odvija samo u pojedinim kriznim točkama, nego da se širi po obrascu: najprije politička pobuna, zatim barikade, potom oružani napadi i na kraju pokušaj okupacije.

Gornji Viduševac pod prvom topničkom vatrom

Istoga dana, na Banovini, prvi put je topnički napadnut Gornji Viduševac kod Gline. Nakon napada na Policijsku postaju Glina 26. lipnja 1991. i sve težeg stanja na glinskom području, hrvatske snage držale su položaje u selima oko grada, nastojeći zaštititi civile i spriječiti potpuno širenje pobune.

U jutarnjim satima 16. srpnja neprijatelj je otvorio vatru na područje Gornjeg Viduševca. U tom napadu poginuo je Željko Putar Grdak, pripadnik 2. gardijske brigade „Gromovi“. Bio je jedan od onih mladih hrvatskih branitelja koji su, u najranijoj fazi rata, stali na crtu obrane Banovine.

Njegova pogibija ostala je trajno povezana s obranom glinskog područja i prvim danima kada su Gromovi preuzimali položaje oko Gline, Viduševca, Jukinca i Prekope. Na tim se prostorima Hrvatska branila u uvjetima nedostatka oružja, stalne prijetnje JNA i napada pobunjenih srpskih skupina.

Brijuni nisu zaustavili rat

Događaji 16. srpnja 1991. posebno su važni jer razbijaju iluziju da je Brijunska deklaracija zaustavila rat. Politički je možda stvorila privid predaha, ali na terenu su se napadi nastavili. Hrvatska je formalno bila pod pritiskom da odgodi provedbu svoje odluke o samostalnosti, dok su pobunjeničke snage i JNA koristile vrijeme za učvršćivanje položaja.

Upravo je to obilježilo ljeto 1991. godine. Hrvatska je bila prisiljena istodobno voditi diplomatsku bitku za međunarodno razumijevanje i vojno-policijsku borbu za opstanak na terenu. Na Banovini, u Slavoniji, Lici, Dalmaciji i zapadnoj Slavoniji rat je svakim danom postajao sve otvoreniji.

JNA sve otvorenije na strani agresora

Do sredine srpnja 1991. postajalo je sve jasnije da JNA nije neutralna sila. Njezine “tampon-zone” u praksi su često štitile pobunjene Srbe, zaustavljale hrvatske snage i omogućavale agresoru da širi kontrolu nad prostorom.

Tamo gdje su hrvatski policajci i gardisti pokušavali uspostaviti red, JNA se pojavljivala kao zaštita pobunjenicima. Tamo gdje su hrvatska sela bila napadnuta, JNA je sve češće stajala između žrtve i agresora, ali ne da zaštiti žrtvu, nego da spriječi hrvatski odgovor.

Zato 16. srpnja 1991. treba promatrati kao dio šireg ratnog prijelaza: Hrvatska je iz faze pojedinačnih oružanih incidenata ulazila u fazu otvorenog rata.

Ljeto u kojem se branila država

Srpanj 1991. bio je mjesec u kojem su se hrvatski branitelji suočili s teškom istinom: država je proglašena, ali je slobodu tek trebalo obraniti. Napadi na Jasenice i Gornji Viduševac samo su dva primjera iz dana kada se rat širio hrvatskim prostorom.

Na jednoj strani bile su slabo naoružane hrvatske postrojbe, policajci, dragovoljci i tek ustrojeni ZNG. Na drugoj strani bile su pobunjeničke strukture, paravojne skupine i JNA s oklopom, topništvom i zapovjednom infrastrukturom bivše države.

Unatoč tome, hrvatski branitelji nisu se povukli pred silom. Držali su položaje, branili sela, izvlačili civile, preuzimali prve crte i stvarali temelje vojske koja će četiri godine kasnije osloboditi okupirana područja.