25. kolovoza 1991. godine, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman nenajavljeno je posjetio ratom zahvaćenu Petrinju i Banovinu

U vrijeme kad je agresija na Hrvatsku već uzela maha a stanje u napadnutim područjima postajalo sve teže, prvi hrvatski predsjednik i vrhovni zapovjednik dr. Franjo Tuđman nenajavljeno je posjetio jednu od najugroženijih regija - Banovinu. U odori Zbora narodne garde (ZNG) i u pratnji suradnika i policijskog osiguranja, iznenada se pojavio među braniteljima i građanima izražavajući im potporu i dajući do znanja kako je cijela zemlja uz njih. Tom je prigodom obišao Sisak, Petrinju, Hrvatsku Kostajnicu i selo Pecki, razgovarajući s civilnim stanovništvom i hrvatskim braniteljima na prvim crtama obrane. Dočekan je s oduševljenjem od ljudi koji su bili iznenađeni ali i počašćeni ovim nenajavljenim posjetom. U blizini gradskog parka, u samom središtu Petrinje, u jednom od caffea popio je s nekolicinom građana kavu i zadržao se u kratkom ali ugodnom razgovoru. Petrinjci su mu razdragano prilazili i rukovali se, izražavajući zahvalnost na iskazanoj potpori. Potom je posjetio razrušenu policijsku postaju čije su se ruševine još uvijek dimile, budući da je dan ranije bila napadnuta projektilima iz vojarne Šamarica i okolnih tenkovskih baza "JNA".

 Na prvoj crti obrane u posjećenim mjestima i okolici, dr. Tuđman je posebno srdačno pozdravio branitelje i njihove zapovjednike, razgovarao s njima i izrazio razumijevanje za sve teškoće kroz koje prolaze i oni i stanovništvo izvrgnuto bjesomučnim napadima agresora i progonu. O strategiji obrane i aktualnom stanju na bojištu, posebno je razgovarao sa zapovjednicima Zbora narodne garde kriznih centara Banovine, Posavine i Moslavine, kao i s drugim odgovornim osobama u sustavu obrane i civilne zaštite.

 Dolazak hrvatskog predsjednika i vrhovnog zapovjednika narodu Banovine i svima koji su u tim neravnopravnim bitkama u nemogućim uvjetima branili svoje domove, bio je od velikog značenja kao moralna potpora i znak da je cijela Hrvatska uz njih.

 Sve to odvijalo se u ozračju stalnih napada "JNA" i srpskih terorista koji su i nakon zauzimanja znatnog dijela područja Banovine nastavljali sa svojim operacijama etničkog čišćenja. Uz oslonac na "JNA" i njihovu tehniku, ekstremni domaći Srbi ubijali su i progonili svoje susjede, pljačkali i palili kuće i to se događalo diljem Banovine, Korduna, sjeverne Dalmacije, Slavonije.

 U jesen 1991. godine, nakon što su popisani građani Petrinje protjerani od okupatora, došlo se do brojke od ukupno 10.535 (među kojima je bilo 9.352 Hrvata, 215 muslimana, 790 Srba i 178 ostalih). Petrinja je u vrijeme obrane i okupacije pretrpjela enormne štete na stambenom fondu, javnim objektima, infrastrukturi i gospodarskim resursima. Uništeno je ili oštećeno više od 3.350 stambenih objekata (od toga je potpuno srušeno i spaljeno tako da nije bilo nikakve mogućnosti popravka, 1.579 stanova i kuća). Tisuće žitelja grada ostale su bez ičega, što je predstavljalo veliki problem i nakon oslobođenja i povratka. Tijekom četverogodišnje velikosrpske okupacije u Petrinji je ubijeno više od 300 civila, uglavnom Hrvata i to mahom starijih osoba koje su vjerovale kako ih nitko neće dirati. I sva ta zla kroz koja su prošli Petrinjci, odigravala su se pred očima njihovih sugrađana - Srba kojih je u gradu u vrijeme okupacije ostalo više od 8 tisuća. Mnogi od njih su s oružjem u rukama činili zločine nad svojim susjedima, dok je većina ostalih mirno promatrala sve to, kao da ih se zločini i masakri nad susjedima druge nacije i vjere ne tiču. Samo malobrojni Srbi bili su spremni solidarizirati se s Hrvatima i drugim progonjenima, ali oni su uglavnom napustili svoje domove prije same okupacije.

 Na području koje je zahvaćala bivša općina Petrinja, poginulo je i nestalo ukupno 224 hrvatska branitelja. Iza agresora ostali su deseci masovnih grobišta koja se i danas, 30 i više godina po svršetku rata još uvijek otkrivaju.

 Među brojnim zločinima što ih je počinio agresor u Petrinji, ima i takvih koji se posebno izdvajaju po svojoj surovosti i svjedoče o bolesnoj, iracionalnoj mržnji prema svemu hrvatskom. Jedan od njih je i onaj počinjen nad nedužnim čovjekom, samo zato što se tog 25. kolovoza 1991. godine u Petrinji rukovao s predsjednikom Tuđmanom.

 U vrijeme žestokih napada na ovaj grad i progona hrvatskog stanovništva, 16. rujna 1991. godine, pripadnik srpske paravojske Jugoslav Vidić počinio je grozan zločin u krugu tvornice mesnih proizvoda "Gavrilović" u Petrinji. Najprije je tukao i maltretirao skupinu zaposlenika hrvatske nacionalnosti (svojih radnih kolega - jer i on je bio djelatnik ove tvornice) u krugu poduzeća, a potom izdvojio tehnologa Stjepana Komesa i mesarskim mu nožem odsjekao desnu ruku u predjelu lakta (zato što se tri tjedna prije rukovao s predsjednikom Republike Hrvatske u vrijeme kad je ovaj bio u posjetu Petrinji). Srpski teroristi namjerno nisu pružili pomoć žrtvi, tako da je čovjek od zadobivenih rana iskrvario i umro. Ovom zločincu izrečena je presuda (u odsutnosti) od strane Županijskog suda u Sisku tek 4. prosinca 1998. godine.

 Evo što o ovom slučaju kaže jedan od raspoloživih izvora:

 "Presudom Županijskog suda u Sisku broj K-39/1994 od 4. prosinca 1998. opt. Jugoslav Vidić proglašen je krivim što je 16. rujna 1991. u Petrinji u krugu Mesne industrije 'Gavrilović' u Sisačkoj ulici, kao pripadnik paravojnih formacija tzv. SAO Krajine, sa većim broj neidentificiranih osoba sudjelovao u fizičkom i psihičkom zlostavljanju djelatnika navedene tvornice, a zatim iz grupe djelatnika izdvojio Stjepana Komesa, kivan na ovoga jer se rukovao s predsjednikom Republike Franjom Tuđmanom kad je ovaj bio u posjetu Petrinji, te mu oštrim željeznim predmetom odsjekao desnu ruku u predjelu lakta, zbog koje povrede i nepružanja odgovarajuće medicinske pomoći je Stjepan Komes ubrzo nakon toga preminuo. Osuđen je na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina." (Izvor: https://documenta.hr/novosti/zlocin-u-petrinji-opt-jugoslav-vidic/)

 Kazna zatvora izrečena je u odsutnosti, jer Vidić nije bio dostupan hrvatskim vlastima.Tako je ovo monstruozno nedjelo ostalo nekažnjeno. Tek 2018. godine, Interpol ga je locirao u SAD-u i pokrenut je postupak za njegovo izručenje Republici Hrvatskoj. Ni danas se ne zna što je s izručenjem ovog krvnika i hoće li ga ikad stići zaslužena kazna.

 Nakon okupacije, srpski su teroristi nastavili sa zločinima prema građanima koji nisu na vrijeme pobjegli ili jednostavno nisu željeli napustiti svoje domove.

 Da narod hrvatske Banovine ne zaboravlja svoju prošlost i najteže dane kroz koje je prolazio u novijoj povijesti, svjedoči i to što su neka od mjesta na kojima je tog 25. kolovoza 1991. godine bio dr. Tuđman trajno obilježena njegovim bistama ili spomen-pločama.

 U znak zahvalnosti svome predsjedniku i vrhovnom zapovjedniku i trajnog sjećanja na taj dan, Petrinjci su 25. kolovoza 2018. godine u povodu obilježavanja 27. obljetnice tog događaja, na trgu koji nosi ime prvog hrvatskog predsjednika, otkrili spomen-ploču njemu u čast - da se ne zaboravi.

 6 godina poslije, u selu Pecki otkrivena je bista dr. Tuđmana, u znak trajnog sjećanja na njegovu ulogu u osamostaljenju i obrani Hrvatske i podsjećanja na dolazak u ovo mjesto u ljeto 1991. Bistu su otkrili članovi obitelji poginulih branitelja - Biserka Brašić, majka poginulog hrvatskog branitelja Marija Brašića (pripadnika "Tigrova"), Dubravka Majdandžić, supruga umrlog hrvatskog branitelja Mirka Majdandžića i sestra poginulog hrvatskog branitelja  Zdravka Marinovića.

  Uspomenu na prvog demokratski izabranog predsjednika, ratnog vrhovnog zapovjednika, oca suvremene Republike Hrvatske, političkog lidera i narodnog tribuna, dr. Franju Tuđmana koji je uvijek bio pripravan dati i vlastiti život za ideju slobodne i samostalne države, hrvatski narod ljubomorno čuva i čuvat će je, jer njegov lik i djelo zlatnim su slovima upisani u povjesnicu Lijepe naše.

Zlatko Pinter/PHB