30. srpnja 1991. – Narodna zaštita dobila republičko zapovjedništvo

Na 35. obljetnicu Naredbe o osnivanju stožera Narodne zaštite potrebno je najprije razjasniti dvije povezane, ali različite povijesne činjenice. Narodna zaštita nije osnovana 30. srpnja 1991. Njezino osnivanje vezano je uz 15. ožujka iste godine, kada je na prvoj sjednici Međustranačkog vijeća Republike Hrvatske donesen zaključak o njezinu osnivanju. Datum 30. srpnja odnosi se na ustrojavanje Republičkog stožera Narodne zaštite i uređivanje zapovjednog sustava organizacije koja je već nekoliko mjeseci okupljala velik broj hrvatskih građana.

Ta razlika nije administrativna sitnica. U proljeće 1991. Narodna zaštita rasla je kao dobrovoljan oblik samoorganiziranja građana. Krajem srpnja, dok se rat širio i dok su JNA i pobunjene srpske snage sve otvorenije napadale hrvatska naselja, više nije bilo dovoljno imati velik broj ljudi spremnih pomoći obrani. Trebalo je odrediti tko zapovijeda, kako se povezuju općinski odredi, tko im dodjeljuje zadaće i kome podnose izvješća.

Naredba koju je 30. srpnja potpisao ministar obrane dr. Šime Đodan bila je odgovor na taj problem.

Od međustranačke odluke do desetaka tisuća dragovoljaca

Prijedlog za ustrojavanje Narodne zaštite kao nenaoružane organizacije utemeljene na dobrovoljnosti i samoorganiziranju građana prihvaćen je u ožujku 1991. Na sjednici Međustranačkog vijeća 15. ožujka donesen je zaključak o njezinu osnivanju, a tjedan poslije konstituirano je Međustranačko vijeće Narodne zaštite pod predsjedanjem predsjednika Republike Franje Tuđmana.

Predsjednik Republike 5. travnja pozvao je građane da se uključe u dobrovoljačke jedinice Narodne zaštite. Odredi su se najprije ustrojavali u Zagrebu, a zatim u drugim gradovima i općinama na područjima pod nadzorom hrvatskih vlasti. U njih su ulazili ljudi koji nisu bili raspoređeni u policiju, pričuvni sastav, Zbor narodne garde, Teritorijalnu obranu ili Civilnu zaštitu, ali su se željeli uključiti u obranu svojih naselja.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata navodi da je do kraja lipnja 1991. Narodna zaštita imala više od 50.000 pripadnika, od kojih oko 20.000 u Zagrebu. Hrvatski sabor u svojem povijesnom pregledu navodi više od 260.000 dragovoljaca koji su tijekom djelovanja prošli kroz Narodnu zaštitu. Ti se brojevi ne moraju međusobno isključivati. Prvi se odnosi na stanje do kraja lipnja, dok je drugi ukupna procjena, bez podrobnije javno objavljene metodologije o tome jesu li obuhvaćeni svi evidentirani, raspoređeni i aktivno angažirani pripadnici.

Upravo ta razlika pokazuje jedan od problema u istraživanju Narodne zaštite. Sačuvani su brojni lokalni popisi, iskaznice, dnevnici aktivnosti i zapovijedi, ali cjelovit nacionalni broj pripadnika teško je utvrditi bez jasnog razlikovanja prijavljenih dobrovoljaca, stvarno ustrojenih odreda i naoružanih pripadnika neposredno uključenih u borbeni sektor.

Bez obzira na broj, već je tijekom proljeća bilo očito da je nastala široka obrambena organizacija. Odredi su čuvali zdravstvene i komunalne objekte, skladišta hrane i strateških sirovina, prometnice i druge objekte bitne za život gradova. Uspostavljali su službe motrenja i obavješćivanja, radioveze i noćne ophodnje. Međutim, njihovo početno organiziranje nije bilo jednako u svim općinama, a zapovjedna povezanost s republičkom razinom još nije bila dovoljno uređena.

Dokumenti koji su prethodili naredbi

Prije osnivanja Republičkog stožera doneseno je nekoliko akata kojima se postupno uređivalo djelovanje Narodne zaštite. Prema dokumentaciji koju je Državni arhiv u Rijeci objavio u virtualnoj izložbi o Narodnoj zaštiti Općine Rijeka, Upute o zadacima, organiziranju i djelovanju odreda Narodne zaštite Republike Hrvatske temeljile su se na odluci Vrhovnog državnog vijeća od 29. i 30. lipnja 1991.

Ministar Šime Đodan potpisao je 9. srpnja rješenje kojim je Antun Abramović imenovan koordinatorom odreda Narodne zaštite Republike Hrvatske. U Zagrebu su 12. srpnja donesene i upute za organiziranje odreda, također s Đodanovim potpisom. Time su pripremani uvjeti za stvaranje republičkog zapovjednog tijela.

Dana 30. srpnja ministar obrane potpisao je Naredbu o osnivanju stožera Narodne zaštite. Njome je ustrojen Republički stožer radi povezivanja organizacije otpora i obrambenih priprema u gradovima i općinama. Antun Abramović, dotadašnji koordinator, postao je zapovjednik Republičkog stožera. Istog je dana potpisao upute o zadacima, organiziranju i djelovanju odreda, što je prvi dokument koji je potpisao u svojstvu zapovjednika Stožera.

Naredba je donesena u posljednjim danima Đodanova kratkog mandata. Prema službenim podacima Ministarstva obrane, dužnost ministra obnašao je od 2. do 31. srpnja 1991. Ustrojavanje Republičkog stožera bilo je stoga među posljednjim odlukama koje je potpisao kao ministar obrane.

Zapovjedna veza od Zagreba do mjesnih zajednica

Ustrojavanje Republičkog stožera omogućilo je povezivanje republičke, općinske i mjesne razine Narodne zaštite. U gradovima i općinama osnivani su stožeri, a zapovjednike općinskih stožera imenovao je Republički stožer. U mjesnim zajednicama djelovali su odredi čije su zadaće određivane prema lokalnim sigurnosnim prilikama.

Sačuvana dokumentacija Narodne zaštite Općine Rijeka pokazuje kako je taj sustav izgledao u praksi. U toj općini odredi su bili organizirani u 54 od ukupno 56 mjesnih zajednica, a dragovoljno se prijavilo oko 5.000 ljudi. Prva konstituirajuća sjednica općinskog stožera održana je 26. kolovoza 1991., nakon čega su odredi povezani u sektore s vlastitim zapovjednicima i zamjenicima.

Riječki primjer pokazuje da Naredba od 30. srpnja nije istoga dana stvorila dovršen sustav u cijeloj Hrvatskoj. Provedba je trajala tjednima, ovisno o stanju u pojedinim općinama, raspoloživim ljudima, opremi i naoružanju. Ipak, lokalni odredi više nisu bili samo skupine građana povezane međustranačkim vijećima. Dobili su zapovjedne strukture, sektore, pisane zadaće, evidencije pripadnika i obvezu izvješćivanja.

U ratnim okolnostima to je bilo bitno. Gradovi i općine morali su istodobno organizirati nadzor prometnica, zaštitu bolnica, vodoopskrbe, elektroenergetskih objekata, skladišta i komunikacija. Na područjima neposredno izloženima napadima dio odreda sudjelovao je i u borbenim djelovanjima uz policiju i Zbor narodne garde.

Od čuvanja objekata do blokade vojarni JNA

Uloga Narodne zaštite znatno se proširila u rujnu 1991. Hrvatsko državno vodstvo 13. rujna donijelo je odluku o blokadi vojarni JNA, a od sljedećeg dana u provedbi su sudjelovali Zbor narodne garde, policija i odredi Narodne zaštite.

Pripadnici Narodne zaštite osiguravali su prilaze vojnim objektima, postavljali zapreke, nadzirali prometnice i pomagali pri izvlačenju i prijevozu zaplijenjenog naoružanja i streljiva. U pojedinim sredinama sudjelovali su u preuzimanju vojarni i skladišta, dok su drugdje čuvali gradove i važne objekte kako bi se postrojbe ZNG-a i policije mogle usmjeriti na borbene zadaće.

Takva podjela poslova pokazuje stvarno mjesto Narodne zaštite u obrani. Nije bila zamjena za Zbor narodne garde niti za policiju, ali je popunjavala prostor koji tada još nedovoljno razvijen obrambeni sustav nije mogao pokriti. Njezina snaga nije bila u teškom naoružanju, kojega uglavnom nije imala, nego u poznavanju lokalnog područja, brojnosti i mogućnosti brzog organiziranja straža, ophodnji, veza i zapreka.

Ministar obrane Gojko Šušak 5. listopada 1991. naredio je da se zapovjedništva i odredi Narodne zaštite stave u nadležnost Oružanih snaga Republike Hrvatske, Glavnog stožera, zapovjedništava operativnih zona i zapovjedništava gradova. Odredi su zadržali zadaću obrane i zaštite područja na kojima su ustrojeni, dok su ih vojna zapovjedništva trebala opskrbljivati naoružanjem, streljivom i opremom.

Odluka o ustrojstvu domobranstva donesena je 24. prosinca, a stupila je na snagu objavom u Narodnim novinama 31. prosinca 1991. Njome je propisano da se vojni obveznici iz odreda Narodne zaštite koji nisu imali ratni raspored prevedu u postrojbe Domobranstva. Dio pripadnika već je ranije prešao u Zbor narodne garde, Hrvatsku vojsku i policiju.

Datum koji i danas ima pravne posljedice

Trideseti srpnja ostao je važan i izvan kronologije ratnog ustroja. Važeća pravila o priznavanju statusa hrvatskog branitelja posebno navode pripadnike naoružanih odreda Narodne zaštite koji su bili izravno angažirani u borbenom sektoru u razdoblju od 30. srpnja do 31. prosinca 1991.

Propisani su različiti uvjeti ovisno o trajanju angažmana, vojnoj obvezi te okolnostima ranjavanja, nestanka, zatočenja ili smrti pripadnika. Time je datum ustrojavanja Republičkog stožera postao i početna vremenska granica za dokazivanje dijela braniteljskih prava. To je konkretna posljedica događaja od 30. srpnja, a ne samo podatak iz ratne kronologije.

Istodobno, 30. srpnja nije službeni državni spomendan Narodne zaštite. Zakonom o blagdanima i spomendanima kao Dan osnivanja Narodne zaštite određen je 15. ožujka. U 2026. godini obilježena je 35. obljetnica njezina osnivanja. U Osijeku su 15. ožujka položeni vijenac i zapaljena svijeća kod spomen-obilježja hrvatskim braniteljima i stradalnicima Domovinskog rata, dok je u Sesvetama održan dvodnevni program posvećen obljetnici.

Takav način obilježavanja odgovara povijesti organizacije koja je nastajala u mjesnim zajednicama, općinama i gradovima. Ipak, 35. obljetnica trebala bi biti više od ponavljanja ukupnih brojki i općih ocjena. Potrebno je objaviti i usporediti sačuvane popise, dnevnike, zapovijedi i izvješća općinskih stožera. Tek tada će se moći pouzdanije utvrditi koliko je ljudi bilo evidentirano, koliko ih je bilo raspoređeno u odrede, a koliko neposredno sudjelovalo u oružanoj obrani.

Naredba koja je dobrovoljce povezala u sustav

Povijesna vrijednost 30. srpnja 1991. nije u tome što je toga dana odjednom nastala Narodna zaštita. Ona je već postojala i u brojnim sredinama obavljala obrambene zadaće. Toga je dana stvoren Republički stožer koji je trebao povezati lokalne odrede, urediti zapovijedanje i neujednačenu samoorganizaciju pretvoriti u funkcionalniji sustav.

Taj sustav nije bio dovršen ni jednako opremljen. Mnogi pripadnici nisu imali vojnu odoru, odgovarajuće oružje ni dovoljno streljiva. Ipak, preuzeli su čuvanje svojih naselja, prometnica, bolnica, skladišta i drugih objekata u vrijeme kada je Hrvatska raspolagala ograničenim obrambenim snagama, a napadi su se širili.

Zato se 30. srpnja treba pamtiti precizno. To nije datum osnivanja same Narodne zaštite, nego dan njezina republičkog vojnog ustrojavanja. Upravo takva preciznost ne umanjuje doprinos njezinih pripadnika. Naprotiv, pokazuje kako su se dobrovoljci, mjesni odredi i općinski stožeri postupno povezivali u obrambeni sustav države koja je u ljeto 1991. morala organizirati otpor znatno nadmoćnijem napadaču.

Korišteni izvori

• Državni arhiv u Rijeci – Zrinka Tolić Nikolić, „Narodna zaštita Općine Rijeka“, virtualna izložba

• Hrvatski sabor, „15. ožujka – Dan osnivanja Narodne zaštite u Republici Hrvatskoj“

• Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata – Ante Nazor, „Velikosrpska agresija na Hrvatsku 1990-ih“

• Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, „Šime Đodan, ministar obrane od 2. do 31. srpnja 1991.“

• Vlada Republike Hrvatske, „Status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata“

• Narodne novine, Zakon o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj, NN 110/2019

• Narodne novine, „Odluka o ustrojstvu domobranstva“, NN 73/1991

• Grad Ogulin, „Narodna zaštita i dobrovoljački odredi“

• Osječko-baranjska županija, „Obilježen spomendan Narodne zaštite“, 15. ožujka 2026.

• Sesvete danas – Borko Samec, „Obilježava se 35. obljetnica osnivanja Narodne zaštite“, 13. ožujka 2026.