9. listopada 1991.: Proboj koji je spasio pakračku obranu — Pakrac i Lipik bili su na rubu pada

PAKRAC, 9. listopada 1991. — Tri dana nakon što su snage JNA i pobunjenih Srba presjekle glavnu prometnicu prema Pakracu, hrvatske su snage pokrenule novi pokušaj proboja. Cilj nije bio samo vratiti nekoliko sela. Trebalo je ponovno otvoriti prilaz gradu i spriječiti da se obrana Pakraca i Lipika nađe u potpunom okruženju.

Za branitelje je to bio trenutak velike neizvjesnosti. Posljednja cesta prema Pakracu bila je pod vatrom, položaji su se branili s malo ljudi i streljiva, a borbe su se vodile i unutar gradskog područja. Procjena zapovjedništva 5. korpusa JNA od prethodnog dana da je Pakrac pao nije odgovarala stvarnom stanju na terenu: hrvatska obrana još je držala dijelove grada, ali je opasnost od njezina sloma bila stvarna.

Blokada je ugrozila cijelu obranu, ne samo jedan punkt

Napad 6. listopada na Batinjane i Gornju Obrijež presjekao je cestu koja je povezivala Pakrac sa slobodnim područjem. Zasjede i paljba pretvorile su dotadašnji pravac izvlačenja i opskrbe u iznimno opasan prolaz. U borbama 6. listopada poginulo je 19 hrvatskih branitelja, prema komemorativnom prikazu lokalnih izvora; drugi prikazi navode drukčiji broj, a u tim se brojkama zasebno spominju i poginuli civili. Te gubitke ne treba pripisivati proboju 9. listopada.

Blokada je imala posljedice za cijelu obranu Pakraca i Lipika. Gradovi su ovisili o raspoloživim ljudima, streljivu i mogućnosti dovođenja pomoći. Hrvatski položaji nisu bili koncentrirani na jednoj točki: branitelji su držali niz punktova i manjih obrambenih položaja, svaki sa svojom zadaćom. Cesta je bila presječena, a neprijateljska paljba i pritisak na više smjerova otežavali su i obranu i dopremu pomoći.

Zato se ishod nije lomio samo na jednom punktu, nego na tome hoće li hrvatske snage zadržati gradove i ponovno uspostaviti vezu s pozadinom. Nakon gubitaka 6. listopada i borbi koje su uslijedile, rizik da obrana bude potisnuta i dodatno izolirana više nije bio tek teorijski.

Proboj pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa

U Pakračku Poljanu 7. listopada stigla je pričuvna postrojba MUP-a pod zapovjedništvom Tomislava Merčepa. Dio snaga već je sljedećeg dana pokušao djelovati prema Kukunjevcu. No prodor nije donio trajnu kontrolu nad selom: prema vojno-povijesnoj analizi, postrojba se zbog izloženosti i neprijateljske topničke vatre povukla, a protivnik je ponovno zauzeo položaje.

Novi pokušaj uslijedio je 9. listopada. U operaciji su sudjelovali pripadnici Merčepove pričuvne policijske postrojbe i policajci iz Bjelovara, uključujući pripadnike Posebne jedinice policije Omega. Prema znanstvenoj analizi, u potporu su uvedena i dva tenka T-55 iz Brekinske. Njihova je uloga bila potpora pješačkom djelovanju i probijanju neprijateljske zapreke na pravcu prema Tornju.

Izvori ne daju potpuno jednaku kronologiju oslobađanja pojedinih sela. Vojno-povijesna analiza navodi Toranj, Batinjane, Mali Banovac i Gornju Obrijež kao naselja vraćena tijekom akcije 9. listopada. Lokalni prikaz dio djelovanja — osobito oslobađanje Tornja — smješta i na 10. listopada. Najsigurniji je zaključak da je 9. listopada izveden ključni proboj, dok su se borbe i učvršćivanje položaja nastavili i sljedećeg dana.

Također, izvori ne omogućuju pouzdanu rekonstrukciju točnog redoslijeda zauzimanja svih sela unutar dana. Nije opravdano prikazati ih kao jednostavan, istodobni niz oslobođenja. Ono što je jasno jest rezultat: neprijateljska crta na sjeverozapadnom prilazu Pakracu probijena je, a hrvatske su snage ponovno uspostavile prolaz kroz ključna naselja.

Otvoren put nije značio i sigurnu cestu

Proboj 9. listopada bio je važan vojni uspjeh, ali nije trajno uklonio opasnost. Neprijateljske snage mogle su se infiltrirati iz okolnih sela i ponovno ugrožavati cestu. HIA-jev prikaz sudjelovanja varaždinskih branitelja navodi da su se skupine protivnika vraćale iz smjera Turkovače, osobito Kukunjevca, i prijetile presijecanjem pravca koji je povezivao Gaj, Toranj, Banovac, Batinjane i Omanovac.

Zato se ne može reći da je nakon 9. listopada prometnica postala sigurna u punom smislu. Proboj je omogućio kretanje i poboljšao položaj branitelja, ali je prolaz ostao izložen. Tek dolazak dodatnih snaga krajem listopada i početkom studenoga pridonio je čvršćem osiguranju područja. Čak ni tada borbe nisu prestale: napadi na Pakrac i Lipik nastavljeni su, a neprijateljski pritisak na gradove ostao je snažan.

Ni Lipik 9. listopada nije bio oslobođen. Grad i njegova obrana ostali su izloženi napadima, a odlučujuće oslobađanje Lipika uslijedilo je u prosincu. Važno je, stoga, govoriti o proboju blokade pakračkog područja i vraćanju važnih sela, a ne o konačnom oslobađanju Pakraca i Lipika.

Koliko je bilo poginulih i ranjenih 9. listopada?

U pregledanim izvorima nema pouzdanog, usklađenog popisa poginulih i ranjenih baš za proboj 9. listopada. To ne znači da gubitaka nije bilo, nego da ih dostupni prikazi ne izdvajaju dovoljno jasno od borbi prethodnih i sljedećih dana. Zbog toga brojke poginulih i ranjenih iz bitke 6. listopada ne treba prenositi na 9. listopada.

Odvojeno od akcije proboja, lokalni prikazi navode ubojstva Stjepana Feltrina u Malom Banovcu i Petra Slijepčevića u Omanovcu u tom ratnom razdoblju. Bez precizno potvrđenog datuma i jasne povezanosti s akcijom 9. listopada, ta se stradanja ne mogu odgovorno uračunati u gubitke te operacije.

Tri dana koja su promijenila položaj branitelja

Šesti listopada donio je gubitke i prekid glavne prometne veze. Sedmi i osmi listopada pokazali su da gradovi mogu ostati odsječeni, dok neprijatelj nastavlja pritisak i pokušava iskoristiti prednost. Deveti listopada hrvatske su snage, uz pješačku i oklopnu potporu, probile položaje i vratile kontrolu nad ključnim naseljima.

To nije bio kraj borbi niti konačno osiguranje Pakraca i Lipika. Bio je to trenutak u kojem je obrana dobila prijeko potreban prostor i vezu prema pozadini. Da proboj nije uspio, obrana bi se našla u još težem položaju: s presječenom komunikacijom, smanjenom mogućnošću dopreme pomoći i neprijateljem koji je već vjerovao da se Pakrac slomio.

Poginuli u listopadskim borbama

Prema popisu Grada Pakraca, u listopadskim borbama na pakračko-lipičkom području poginuli su: Ivica Baschiera, Aco Bartoluci, Marijan Divjak, Dalibor Duchač, Goran Feltrin, Ivica Feltrin, Josip Feltrin, Stjepan Feltrin, Đuro Haramustek, Ivica Hrgar, Stevo Hrgar, Željko Jurić, Marijan Krejči, Tomislav Kuhar, Zdravko Mance, Stjepan Mateš, Svetomir Mercluft, Stjepan Širac i Drago Živančev. Prikaz događaja 7. listopada dodatno navodi da je toga dana ubijen Petar Slijepčević. U zasjedi u Kukunjevcu 8. listopada nestao je Željko Babec; njegovi su posmrtni ostaci poslije identificirani, a kao datum pogibije utvrđen je 8. listopada.

Za dio stradalih dostupni izvori još ne potvrđuju pouzdano točan datum pogibije, pa popis treba čitati kao pregled poginulih u listopadskim borbama na ovom području, a ne kao poimenični popis žrtava jednog dana.

Za širi kontekst: 6. listopada – presječena posljednja cesta spasa, 7. listopada – procjena JNA da je Pakrac pao i 8. listopada – borbe za punktove i neuspjeli prodor.