Dok su prognanici napuštali domove, Hrvatska je prvi put čula „Ne dirajte mi ravnicu“
1. kolovoza 1991- Pjesma je nastala daleko od rata i izvorno se zvala „Ja ću se vratiti“, ali je nakon pada Dalja, Aljmaša i Erduta postala glazbeni zavjet prognane Slavonije
Dana 1. kolovoza 1991. godine gorjeli su Dalj, Aljmaš i Erdut. Tisuće ljudi napuštale su svoje domove pred napadom JNA i srpskih paravojnih postrojbi. Prognanici su preko Dunava i Drave stizali prema Osijeku, noseći ono malo što su uspjeli spasiti.
Toga dana Radio Osijek emitirao je pjesmu koja će ubrzo postati jedan od najsnažnijih glazbenih simbola Domovinskog rata – „Ne dirajte mi ravnicu“ Miroslava Škore.
Pjesma nije nastala u ratnoj Hrvatskoj. Škoro ju je napisao 1989. godine u Pittsburghu, među hrvatskim iseljenicima čija je svakodnevica bila obilježena čežnjom za domovinom. Uz američkog tamburaša hrvatskog podrijetla Jerryja Grcevicha nastala je prva snimka pjesme koja se tada zvala „Ja ću se vratiti“.
Snimka je poslana u Radio Osijek, ali je ondje neko vrijeme ostala neemitirana.
Pjesma je pronašla svoj trenutak
Sve se promijenilo 1. kolovoza 1991.
Dok su iz Aljmaša i Dalja pristizali prognanici, u njihovim se riječima neprestano ponavljala ista nada: vratit ćemo se. U trenutku kada je cijela Slavonija gledala prizore staraca, žena i djece protjeranih iz svojih kuća, stihovi o povratku dobili su potpuno novo značenje.
Radio Osijek pustio je pjesmu, a njezina se poruka spojila sa slikama okupirane ravnice. Ono što je bilo napisano kao iseljenička čežnja postalo je ratni zavjet prognanika.
Pjesma je poslije dobila naslov „Ne dirajte mi ravnicu“. Nije govorila o postrojbama, oružju ni pobjedama. Govorila je o kući, polju, uspomenama i povratku. Upravo je zato dotaknula ljude koji su preko noći izgubili sve osim vjere da će se vratiti.
Neslužbena himna Slavonije
Tijekom ratnih godina pjesma se širila Hrvatskom. Pjevali su je prognanici, branitelji i obitelji koje su čekale vijesti s bojišta. Postala je više od skladbe. Bila je obećanje da okupacija nije trajna i da domovi neće biti zaboravljeni.
Njezina snaga nije bila u ratnom pokliču, nego u mirnom i tvrdoglavom uvjerenju da čovjek pripada zemlji iz koje je protjeran.
Dalj, Aljmaš i Erdut toga su dana pali pod okupaciju. Njihovi stanovnici krenuli su u neizvjesnost. No istoga dana Hrvatska je čula pjesmu koja je njihovu bol pretvorila u poruku povratka.
Ravnica je bila okupirana, ali nije bila predana.
Izvor:PDN
