10. RUJNA 1991. – DAN KADA JE GOSPIĆ BIO NA RUBU: diplomati su pregovarali, tenkovi su prilazili gradu

Gospić je 10. rujna 1991. živio dvije potpuno različite stvarnosti.

U jednoj su međunarodni posrednici govorili o primirju, razdvajanju snaga i prekidu vatre.

U drugoj su se, nekoliko kilometara ili tek nekoliko gradskih ulica dalje, branitelji držali uz Novčicu dok su im se približavali pješaštvo i tenkovi.

Službena povijest Grada Gospića upravo 10. rujna 1991. izdvaja kao dan kada su vođene najžešće pješačke borbe od Novog mosta na Novčici do Alarova brda. Tenkovi su toga dana, navodi isti izvor, gotovo ušli u grad.

To je možda i najbolji opis koliko je obrana Gospića tada visjela o niti.

Desetoga rujna 1991. Gospić nije bio samo grad pod granatama. Bio je grad kojemu je neposredno prijetio proboj obrambene crte.

Od prvih topničkih napada krajem kolovoza stanje se iz dana u dan pogoršavalo. Hrvatska policija, pripadnici Zbora narodne garde i dragovoljci uspjeli su zaustaviti početno napredovanje neprijateljskih snaga, ali početkom rujna istočni dio grada i prilazi iz smjera Divosela i Medka ostali su prostor s kojega su se pripremali novi napadi. JNA je pritom još uvijek raspolagala vojnim objektima u samom Gospiću, što je obrani stvaralo dodatnu opasnost: grad je mogao biti napadnut izvana, dok su se snažne vojne posade nalazile unutar njega.

Upravo se 10. rujna ta opasnost približila vrhuncu.

Od Novog mosta do Alarova brda

Službena povijest Grada Gospića taj datum izdvaja bez dvojbe. Najžešće pješačke borbe vođene su 10. rujna 1991. od Novog mosta na Novčici do Alarova brda, a neprijateljski tenkovi gotovo su ušli u grad.

To nije bila široka bojišnica na kojoj su se protivnici gađali s nekoliko kilometara udaljenosti. Borilo se za prilaze mostovima, kuće, ulice i položaje uz Novčicu. Alarovo brdo bilo je jedna od najosjetljivijih točaka obrane istočnog dijela Gospića, a neprijateljske snage pokušavale su se približiti prijelazima preko rijeke i otvoriti put prema središtu grada.

Kozličina rekonstrukcija obrane Gospića upravo za to razdoblje opisuje borbe koje su na pojedinim mjestima prerastale u neposredne okršaje. Hrvatsku obranu činili su pripadnici MUP-a, ZNG-a, HOS-a i dragovoljne skupine, uz pojačanja koja su početkom rujna stigla u grad.

Pojačanja iz Srbije već su bila na gospićkom bojištu

Napad 10. rujna nije izvodila samo lokalna pobunjenička struktura. Na gospićkom bojištu već su se pojavili i dobrovoljci odnosno paravojne skupine pristigle iz Srbije.

Ivan Kozlica navodi da je 9. rujna u Medak stiglo 128 pripadnika Srpske garde, postrojbe povezane sa Srpskim pokretom obnove Vuka Draškovića, pod zapovijedanjem Đorđa Božovića Giške. Druga, srpska svjedočanstva potvrđuju odlazak njegove skupine na gospićko ratište, premda se razlikuju u detaljima i datumima dolaska. Ono što nije sporno jest da je Srpska garda početkom rujna bila angažirana upravo na pravcu prema Gospiću.

To je važno za razumijevanje 10. rujna. Napad na grad nije bio samo nastavak lokalnih sukoba koji su izbili krajem kolovoza, nego dio sve ozbiljnijeg pokušaja da se hrvatska obrana slomi dodatnim ljudstvom, topništvom i oklopom.

Cilj je bio opasan i prilično jasan: probiti hrvatske položaje na istočnoj strani, doći do mostova na Novčici i otvoriti prostor prema središtu Gospića.

Tenkovi toliko blizu da je pitanje bilo može li crta izdržati

Hrvatski branitelji početkom rujna imali su ozbiljan problem s nedostatkom težeg naoružanja. Postrojbe su se tek ustrojavale, zapovjedni sustav stvarao se usred borbi, a velik dio tereta i dalje su nosili policajci i dragovoljci.

U takvim okolnostima pojava tenkova na neposrednim prilazima gradu značila je daleko više od još jednog napada.

Proboj preko Novčice mogao je promijeniti položaj obrane čitavog Gospića.

Upravo zato podatak Grada Gospića da su 10. rujna tenkovi gotovo ušli u grad treba shvatiti doslovno kao mjeru ozbiljnosti situacije. Branitelji nisu toga dana izvodili veliku napadnu operaciju niti su raspolagali nadmoćnijim snagama. Njihov je ključni zadatak bio zadržati ono što su držali i spriječiti da se postojeća crta raspadne.

A crta je izdržala.

Neprijateljske snage nisu uspjele preko Novčice otvoriti put prema središtu grada.

Dok se govorilo o primirju, rat se nije smirivao

Posebna ironija događaja tih dana jest prisutnost međunarodne diplomacije upravo u trenutku kada sukob u Hrvatskoj prelazi u otvoreni rat velikih razmjera.

Nizozemski diplomat Henry Wijnaendts, izaslanik Europske zajednice, tijekom prvih dana rujna intenzivno je posredovao između hrvatske strane, JNA i srpskih pobunjenika. Le Monde je upravo 10. rujna 1991. izvijestio da je Wijnaendts prethodnih dana uspio ishoditi sporazum o prekidu vatre, ali i da se dogovor gotovo uopće nije poštovao.

Tu dolazimo do detalja koji treba urednički pošteno razdvojiti.

Povjesničar Ivan Kozlica navodi da su upravo 10. rujna u Gospić stigli zamjenik zapovjednika 5. vojne oblasti JNA general Andrija Rašeta i Henry Wijnaendts, da su u glavnoj vojarni razgovarali o stabilizaciji stanja i primirju te potom obišli hrvatske položaje.

Međutim, druga hrvatska kronologija pregovore Rašete i Wijnaendtsa nakon zarobljavanja generala Trajče Krstevskog 5. rujna smješta već dan poslije, 6. rujna.

Zbog toga nije potrebno umjetno pojačavati priču tvrdnjom koju izvori različito datiraju. Čvrsta činjenica dovoljna je sama po sebi: dok je Europska zajednica tih dana pokušavala uspostaviti prekid vatre, 10. rujna u Gospiću vodila se jedna od najžešćih borbi za grad.

To zapravo još bolje pokazuje koliko su diplomatski sporazumi u rujnu 1991. bili udaljeni od stvarnosti na hrvatskim bojištima.

JNA nije bila neutralni promatrač između dvije strane

Gospić je u tome trenutku imao još jednu posebnost. JNA nije bila samo izvan grada, nego je raspolagala vojnim objektima i ljudstvom unutar samog gradskog područja, dok je topnička vatra dolazila i s područja koje su držale srpske snage.

Kozlica navodi da je upravo tijekom žestokih borbi na prilazima mostovima JNA sve snažnije djelovala po gradu i hrvatskim položajima, pri čemu je posebno stradavala gospićka bolnica koja se nalazila nasuprot glavnoj vojarni.

Zato je hrvatska obrana bila u iznimno nezahvalnom položaju. Branitelji su morali zadržavati napad s istočne strane, paziti na prilaze Novčici i istodobno računati s postrojbama JNA smještenima iza ili između njihovih položaja.

U takvim uvjetima 10. rujna nije bilo potrebno da neprijatelj zauzme cijeli Gospić kako bi obrana došla u kritičnu situaciju. Dovoljan je mogao biti samo jedan ozbiljniji proboj.

Milan Frković poginuo je u borbama toga dana

Borbe 10. rujna imale su i svoju ljudsku cijenu. Prema Kozličinoj rekonstrukciji, toga je dana poginuo pripadnik MUP-a Milan Frković. Isti izvor navodi i više poginulih na neprijateljskoj strani, što dodatno pokazuje intenzitet neposrednih borbi.

U priči o tenkovima, mostovima i pregovorima taj podatak ne bi trebalo izgubiti. Obrambena crta nije ostala na Novčici zato što je na vojnoj karti bila dobro povučena, nego zato što su je ljudi na terenu zadržali pod napadom nadmoćnije naoružanog protivnika.

Zašto je upravo 10. rujna važan datum obrane Gospića

Kada se bitka za Gospić promatra unatrag, lako je sve događaje rujna spojiti u jednu veliku priču. Time se, međutim, gubi ono što je 10. rujna činilo posebnim.

Toga dana hrvatske snage još nisu imale kasnije zarobljene zalihe teškog naoružanja. Nisu bile u fazi u kojoj bi mogle mirno računati na vojnu nadmoć. Neprijatelj je napadao uz pješaštvo i tenkove, paravojna pojačanja već su bila na području Gospića, a JNA je i dalje imala svoje objekte u gradu.

U takvim okolnostima vodila se borba od Novog mosta do Alarova brda.

Tenkovi su gotovo stigli u grad, ali obrambena crta nije probijena.

U tome je značenje 10. rujna 1991.

Gospić toga dana još nije mogao govoriti o pobjedi. Morao je preživjeti dan u kojem je poraz bio opasno blizu. I preživio ga je.