KAKO JE JNA ISCRPLJIVALA VUKOVAR PRIJE VELIKOG NAPADA: 4. rujna grad tučen cijeli dan, poginuo „Grič 13“

KAKO JE JNA ISCRPLJIVALA VUKOVAR PRIJE VELIKOG NAPADA: 4. rujna grad tučen cijeli dan, poginuo „Grič 13“

Četvrti rujna 1991. nije ostao zapamćen po velikom prodoru tenkova u Vukovar, osvajanju gradske četvrti ili spektakularnoj pješačkoj bitki. Ipak, upravo taj dan dobro pokazuje kako se rat za Vukovar počeo mijenjati.

Grad i Borovo Naselje bili su izloženi cjelodnevnim oružanim napadima. Posebno snažno granatirani su Lužac, Dubrava, Borovo Naselje i Bogdanovci, ali većeg pješačkog napada nije bilo. Jedan kronološki pregled događaja bilježi pogibiju pripadnika policije, sedam ranjenih policajaca i jednog ranjenog civila.

To, međutim, nije značilo da je Vukovar imao mirniji dan.

Naprotiv. Grad se iscrpljivao vatrom.

Prvi napadi pokazali su JNA da Vukovar neće pasti pod gusjenicama u nekoliko dana

Od 25. kolovoza Vukovar se već nalazio u otvorenoj bitki. Tada je počelo gotovo tromjesečno neprekidno granatiranje grada i bolnice. Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata navodi da je vukovarska bolnica već 25. kolovoza pogođena s više od 15 avionskih bombi, a dvije operacijske dvorane bile su razrušene.

Sljedećeg dana na Borovo Naselje i središte Vukovara palo je oko 1200 granata, dok su dvije rakete zemlja-zemlja pogodile bolnicu.

Istodobno su hrvatski branitelji počeli pokazivati da klasični prodori oklopa kroz naselja neće biti jednostavni.

U znanstvenoj analizi obrane Vukovara Stjepan Sučić zaključuje da je JNA u početnoj fazi oklopno-mehanizirane snage koristila uz preveliku samouvjerenost i uz taktičke pogreške. Nakon gubitaka morala je tražiti drukčije modalitete djelovanja pješaštva i oklopa.

Zato 4. rujna ne treba proglašavati nekakvim službenim datumom na koji je JNA posebnom zapovijedi promijenila taktiku. Za takvu tvrdnju nema dokaza.

Ali taj je dan vrlo jasan primjer prijelaza koji se već mogao vidjeti na bojištu.

Umjesto pokušaja da se svakoga dana odmah osvoji prostor, vatrena moć mogla je biti upotrijebljena za trošenje obrane: držati branitelje u zaklonima, ometati kretanje, uništavati veze i objekte, stvarati ranjenike i civilne žrtve te pripremati teren za novi udar.

Granate padaju, pješaštvo ne kreće

Upravo je po tome 4. rujna neobičan.

Borbe nisu stale, ali velikog pješačkog udara nema.

Lužac i područje prema Borovu Naselju bili su iznimno važni jer su se ondje nalazile veze između pojedinih dijelova obrane grada. Bogdanovci su pak bili ključna točka na komunikaciji prema Vinkovcima i slobodnom hrvatskom teritoriju.

Granatiranje takvih točaka imalo je smisla čak i kada iza njega istoga trenutka nisu išli tenkovi.

Svaka razrušena kuća mogla je značiti izgubljeni položaj. Svaki ranjenik tražio je ljude za izvlačenje. Svaki prekid komunikacije otežavao je zapovijedanje.

A svaki sat proveden pod granatama trošio je ljude.

Poginuo je čovjek koji je poznavao tenkove JNA bolje od većine branitelja

Iza podatka da je toga dana poginuo jedan policajac nalazi se ime.

Vinko Bartulović – General.

Podaci Documente navode Vinka Bartulovića, rođenog 7. svibnja 1963. u Vinkovcima, kao policajca poginulog 4. rujna 1991. u Vukovaru.

Njegova priča posebno je zanimljiva upravo u kontekstu borbe protiv JNA.

Bartulović je završio vojnu školu i specijalizirao se za tenkista. Nakon izlaska iz JNA priključio se hrvatskoj policiji, a u Vukovar je došao još prije otvorene bitke. Ratni načelnik Policijske uprave Vukovar Stipo Pole poslije je isticao njegovo vojničko znanje i doprinos izradi obrane grada. Radio je na organiziranju obrane Borova Naselja, a potom osobito Mitnice.

Branitelji su ga zbog znanja i autoriteta prozvali General.

Vukovarska policija koristila je kodni naziv „Grič“, a Bartulovićeva oznaka bila je „Grič 13“.

Njegova autentična fotografija iz fundusa Javne ustanove Memorijalni centar Domovinskog rata Vukovar objavljena je uz opširnu priču o njegovu životu i pogibiji:

Otišao po „ose“ i „zolje“ iz napuštenog transportera

Bartulović je 4. rujna upravo ručao kada je do njega stigla informacija da se u blizini vukovarske vojarne nalazi napušteni oklopni transporter.

Takve informacije branitelji nisu mogli ignorirati.

Hrvatskoj obrani kronično je nedostajalo protuoklopnog naoružanja, a Bartulović je i ranije smatrao da će dio oružja morati biti uzet upravo od protivnika.

Prema svjedočanstvima koje je objavio Davor Runtić, Bartulović je s još trojicom suboraca i jednim braniteljem s Mitnice policijskim kombijem krenuo prema transporteru. U vozilu su pronašli dragocjeni ratni plijen – „ose“, „zolje“, tromblone i mine.

Oružje su počeli prebacivati u kombi.

Znali su da se nalaze u opasnom području i Bartulović je odlučio brzo se izvući.

Pri okretanju kombija prednji lijevi kotač naišao je na protuoklopnu minu.

Vinko Bartulović poginuo je na mjestu.

Ostali iz skupine bili su teško ranjeni, ali su preživjeli.

Tako je 28-godišnji policajac i nekadašnji tenkist JNA poginuo pokušavajući svojim suborcima pribaviti upravo ono što im je u borbi protiv oklopa najviše nedostajalo.

Vukovarska bolnica toga dana prima najmanje 11 ranjenika

Još jedan podatak pokazuje koliko je izraz „bez velikog pješačkog napada“ varljiv kada se govori o Vukovaru.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar bilježi da je 4. rujna u vukovarsku bolnicu primljeno najmanje 11 ranjenika.

Bolnica je već bila premještena u suteren i atomsko sklonište. Operacijske dvorane na katu bile su uništene još tijekom napada 25. kolovoza.

Ali toga dana dogodilo se nešto što dodatno pokazuje koliko je postajala opasna komunikacija Vukovara s ostatkom Hrvatske.

Kod Bogdanovaca napadnut medicinski konvoj

Iz vukovarske bolnice prema Zagrebu krenuo je medicinski konvoj koji je prevozio bolesnike s teškim ozljedama glave i mozga.

Kod Bogdanovaca konvoj je napadnut topničkom i strojničkom vatrom.

Pacijenti i medicinsko osoblje morali su napustiti vozila i skloniti se u kanal pokraj ceste.

Trebalo im je čak šest sati da se izvuku do Vinkovaca.

To je jedna od najvažnijih epizoda toga dana.

Nije bilo potrebno probiti crtu obrane Vukovara da bi se gradu nanijela šteta. Dovoljno je bilo ugroziti cestu, onemogućavati normalnu evakuaciju ranjenika i pokazati da ni medicinska vozila nisu sigurna.

Granatiranje Bogdanovaca zato nije bilo samo napad na selo. Bilo je to istodobno djelovanje po životnoj komunikaciji Vukovara.

Samo nekoliko sati kasnije počeo je dotad najžešći napad

Pravi smisao 4. rujna vidi se tek kada ga usporedimo s onim što se dogodilo sljedećeg jutra.

Nešto prije šest sati 5. rujna 1991. počeo je dotad najžešći topnički i zračni napad na Vukovar.

HMDCDR navodi da je na grad padala približno jedna granata ili raketa svake minute. Pogođen je Dom umirovljenika, gdje su četiri starije osobe poginule, a šest ih je ranjeno.

Hrvatski vojnik također bilježi da je Vukovar 5. rujna napadan iz Negoslavaca, Bršadina, Borova Sela i Bačke, uz sudjelovanje Riječne ratne flotile na Dunavu.

Drugim riječima: 4. rujna grad je satima trošen vatrom, a već iduće jutro intenzitet je podignut na novu razinu.

Bitka za Vukovar – arhivske snimke i svjedočanstva o napadima na grad

Vukovar se nije branio samo kada su krenuli tenkovi

U javnom sjećanju Bitka za Vukovar često se veže uz velike datume: 25. kolovoza, 14. rujna, Trpinjsku cestu, proboje tenkovskih kolona, pad Marinaca, Lušca i konačni slom obrane.

No obrana grada sastojala se i od ovakvih dana.

Dana kada nema velikog prodora, ali nema ni odmora.

Dana kada se nekoliko sati ne osvaja nijedna ulica, ali topništvo ne prestaje djelovati.

Dana kada ranjenike treba provesti cestom koja je već pod vatrom.

I dana kada policajac poput Vinka Bartulovića odlazi do napuštenog transportera jer nekoliko „zolja“ i „osa“ može odlučiti hoće li sljedeći neprijateljski tenk proći ili ostati uništen na prilazu gradu.

Četvrti rujna bio je upozorenje za ono što dolazi

Zbog toga 4. rujna 1991. nije tek „još jedan dan granatiranja Vukovara“.

Bio je to dan u kojem se vrlo jasno vidi mehanizam iscrpljivanja grada.

Topništvom se djelovalo po obrambenim položajima i naseljima. Gađani su pravci prema Bogdanovcima. Ranjenici su pristizali u bolnicu. Medicinski konvoj našao se pod vatrom. Poginuo je jedan od ljudi koji su svojim vojnim znanjem pomagali stvarati obranu Mitnice.

A velikog pješačkog prodora nije bilo.

Nije ni trebao biti.

Jer već sljedećeg jutra na Vukovar će pasti granate i rakete tempom kakav grad dotad još nije doživio.

Četvrtog rujna Vukovar nije trebalo osvojiti. Trebalo ga je iscrpiti za ono što je dolazilo.