Ljubovo 1991.: Prva krv Gromova i žrtva Ivice Kolara i Pere Juriše za slobodnu Hrvatsku

LIČKA BOJIŠNICA 1991.

Bio je početak ljeta 1991. godine. Priroda je u Lici disala puninom života, planine i doline rasplamsale su se bojama, a tišina ličkih proplanaka izgledala je gotovo nestvarno mirna. No, iza te ljepote već se nadvijala sjena rata. Pobuna se širila Gospićem i okolicom, a hrvatski krajevi sve su otvorenije postajali meta srpskih pobunjenika i Jugoslavenske narodne armije.

U takvim okolnostima Hrvatska nije imala pravo na čekanje. Trebalo je braniti prostor, prometnice, ljude i tek rođenu slobodu. Zato je 23. lipnja 1991. godine veći dio 1. pješačke bojne 2. A brigade Zbora narodne garde upućen na gospićko područje. Njihova zadaća bila je osiguravati šire područje Gospića i cestovni pravac Gospić – Titova Korenica.

Dolazak na Ljubovo

Oko stotinu pripadnika bojne, predvođenih zapovjednikom Matom Obradovićem, smješteno je na zatvorskoj farmi Okružnog zatvora u naselju Ljubovo. Postrojba je bila psihofizički spremna, ali brojčano ograničena i svjesna da se nalazi na iznimno osjetljivom terenu.

Gardisti su raspolagali automatskim puškama i protutenkovskim sredstvima: RPG-ovima, ručnim bacačem, zoljama i drugim raspoloživim naoružanjem. U blizini njihovih položaja nalazila se JNA, dok su se u okolnim selima i brdima nalazile srpske paravojne skupine.

Prilazi farmi osiguravali su se sa šest stražarskih mjesta. Dva punkta bila su postavljena na cesti, gdje su se provjeravali prolaznici. Danju su manje skupine odlazile u izviđanje okolnih brda, a noću su postavljane zasjede u smjeru Titove Korenice.

Jutarnja magla i prvi napad

Varljiva sigurnost razbijena je u jutarnjim satima 30. lipnja 1991. godine. Srpske snage napale su bazu hrvatskih gardista na zatvorskoj farmi u Ljubovu. Položaji su zasuti paljbom iz teških strojnica, automatskih pušaka, osa i zolja.

Napadači su računali na iznenađenje i brzu pobjedu. No, pripadnici 1. pješačke bojne 2. brigade ZNG-a uzvratili su odlučno i organizirano. Uslijedila je trosatna borba u kojoj su gardisti odbili napad, a neprijatelj se povukao prema okolnim brdima i selima. Hrvatski vojnik navodi da je riječ o napadu koji se dogodio 30. lipnja 1991. te da su pripadnici 1. pješačke bojne 2. brigade ZNG-a napad odbili u trosatnoj borbi, uz šest lakše ranjenih hrvatskih branitelja i bez poginulih.

Nakon borbe na prostoru sukoba pronađeni su tragovi krvi, što je upućivalo na neprijateljske gubitke, iako njihov broj nikada nije precizno utvrđen. Pripadnici JNA tijekom same borbe nisu otvoreno intervenirali.

Zaustavljen kamion pun eksploziva

Unatoč napadu, hrvatski gardisti nastavili su izvršavati svoje zadaće. Na jednom od kontrolnih punktova zaustavili su kamion pun eksploziva koji se kretao prema Titovoj Korenici. Kamion je, zajedno s vozačem, zaplijenjen i vraćen prema Zagrebu.

Taj događaj dodatno pokazuje koliko je prostor Ljubova bio važan i opasan. Nije se ondje radilo samo o vojnom položaju, nego o točki preko koje su se mogli prevoziti ljudi, oružje, eksploziv i logistika za širenje pobune.

Zasjeda 6. srpnja: pogibija Kolara i Juriše

Jedna od najtežih tragedija dogodila se 6. srpnja 1991. godine. Pri povratku iz Zagreba prema Ljubovu, zapovjednik i desetak hrvatskih branitelja upali su u zasjedu. S nasipa su ih srpski pobunjenici napali bombama i puščanom paljbom.

Napadnuti gardisti, u iznimno teškom položaju, motorolom su pozvali pomoć. Branitelji su vrlo brzo stigli s dva vozila i prisilili neprijatelja na povlačenje.

U tom podmuklom napadu 2. A brigada ZNG-a imala je prve smrtno stradale pripadnike. Poginuli su Ivica Kolar i Petar – Pero Juriša, dok je pet hrvatskih gardista ranjeno, među njima i zapovjednik Mato Obradović. Više izvora navodi da su Kolar i Juriša bili prvi poginuli pripadnici 2. gardijske brigade te prvi poginuli branitelji s đurđevačkog područja.

Stradavanje je moglo biti još teže. U napadu je u kombi ubačena bomba, ali ona, srećom, nije eksplodirala.

Zapovijedanje preuzima Miho Caput

Budući da je među ranjenima bio i zapovjednik Mato Obradović, daljnje zapovijedanje preuzeo je Miho Caput. U tim napetim trenucima pokazana je iznimna hrabrost, ali i snalažljivost.

Caput je s trojicom pripadnika postrojbe otišao u bazu JNA i upozorio oficire da se ne smiju uključiti na strani pobunjenika. Prema dostupnim opisima događaja, zaprijetio im je da će gardisti odgovoriti ako JNA pomogne napadačima. JNA se tada nije umiješala, a položaji na Ljubovu uskoro su predani MUP-u RH.

Postrojba je 9. srpnja 1991. godine završila svoju zadaću na Ljubovu, predala položaje hrvatskoj policiji i vratila se u bazu Trstenik. Time je završena prva uspješno izvršena borbena zadaća pripadnika 2. A brigade ZNG-a, zadaća u kojoj su pokazani odlučnost, hrabrost i spremnost na žrtvu.

Ljubovo kao mjesto pamćenja

Ljubovo nije samo jedna od ranih epizoda Domovinskog rata. Ono je mjesto gdje su pripadnici 2. brigade prošli vatreno krštenje, gdje je hrvatska obrana pokazala da neće ustuknuti i gdje su Ivica Kolar i Pero Juriša položili živote za slobodu.

Njihova smrt nije bila samo gubitak za postrojbu. Bila je to rana za Đurđevačku Podravinu, za njihove obitelji, suborce i hrvatski narod. Kolar i Juriša ostali su upisani kao prve podravske žrtve Domovinskog rata i prvi poginuli pripadnici legendarne 2. gardijske brigade.