Mirkovci ’91: trinaest imena uklesanih u slobodu Hrvatske (VIDEO-FOTO)

Vinkovci u srpnju 1991. – grad koji je osjećao da se rat približava

Srpanj 1991. u Vinkovcima nije bio običan ljetni mjesec. Grad je živio u napetosti, iščekivanju i sve jasnijem osjećaju da se rat više ne može zaustaviti političkim izjavama. Nakon Borova Sela, nakon sve češćih oružanih provokacija i pucnjave iz okolnih srpskih uporišta, Vinkovci su postajali jedan od najugroženijih gradova hrvatskog istoka.

Mirkovci, naselje gotovo naslonjeno na Vinkovce, pretvarali su se u otvoreno neprijateljsko uporište. Odatle su stizale prijetnje, pucnjava i sve otvoreniji napadi. Za građane Vinkovaca to više nije bila udaljena opasnost. Neprijatelj je bio pred kućnim pragom.

19. srpnja – prvi otvoreni napad na grad

Dana 19. srpnja 1991. Vinkovci su prvi put otvoreno granatirani iz smjera Mirkovaca. Minobacačke granate pogodile su središte grada i civilne dijelove Vinkovaca.

Taj dan ostao je urezan kao trenutak kada su Vinkovci zakoračili u otvoreni rat. Grad koji je do tada živio pod pritiskom i prijetnjama sada je prvi put osjetio izravno granatiranje. Ljudi su shvatili da se više ne radi o incidentima, nego o sustavnom pokušaju zastrašivanja, iscrpljivanja i lomljenja grada.

Za Vinkovčane su počeli teški dani: uzbune, podrumi, skloništa, noći bez sna, strah za djecu, strah za roditelje, strah za one koji su ostali na ulicama i položajima.

Mirkovci kao rana na rubu grada

Mirkovci su bili ključ problema. Iz tog smjera prijetilo se Vinkovcima, a prometnica Vinkovci – Tovarnik bila je od životne važnosti za hrvatska mjesta prema istoku. Dok je Mirkovci držao neprijatelj, Vinkovci nisu mogli disati punim plućima.

Ta komunikacija nije bila samo cesta. Bila je veza s ljudima, selima, obiteljima, postrojbama i položajima. Njezin prekid značio je izolaciju, nesigurnost i dodatni pritisak na hrvatsku obranu.

Zato je odluka o djelovanju prema Mirkovcima donesena u ozračju nužde. Branitelji nisu išli u akciju radi osvajanja tuđeg prostora. Išli su pokušati ukloniti neposrednu prijetnju gradu koji je već bio pod udarom.

22. srpnja – odlazak prema zasjedi

U ranim jutarnjim satima 22. srpnja 1991. hrvatski branitelji krenuli su prema Mirkovcima. Bili su to pripadnici ZNG-a, ljudi iz Vinkovaca, Županje i okolnih mjesta, među njima pripadnici 3. brigade ZNG-a “Kune”.

Krenuli su prema prometnici Vinkovci – Tovarnik, s ciljem deblokade i zaustavljanja daljnjih napada na grad. Iza njih su ostale obitelji koje su znale da odlaze u opasnost, ali nisu mogle znati koliko će taj dan biti krvav.

Mirkovci su ih dočekali kao već pripremljeno neprijateljsko uporište. Umjesto brzog proboja i uklanjanja prijetnje, hrvatski branitelji upali su u zasjedu.

Trinaest poginulih i četrdeset ranjenih

Akcija je završila tragično. U zasjedi je poginulo 13 hrvatskih branitelja, a 40 ih je ranjeno. Bio je to jedan od najtežih udaraca za Vinkovce, Županju i okolna mjesta u prvim mjesecima Domovinskog rata.

Poginuli su Dražen Abramović, Mato Božić, Vinko Dandić, Željko Jurčević, Franjo Jurčić, Vlatko Marinović, Tunjo Pejić, Ivan Pranjić, Mario Prusina, Nade Rogić, Marinko Šimunac, Dražen Tomšić i Perica Bušić.

Njihova imena nisu samo popis žrtava. To su ljudi koji su krenuli prema opasnosti zato što je grad iza njih bio napadnut. Krenuli su jer se Vinkovce moralo braniti, jer se cesta morala otvoriti, jer se neprijateljsku vatru iz Mirkovaca moralo pokušati zaustaviti.

Grad koji je morao izdržati

Nakon Mirkovaca Vinkovci više nisu imali iluzija. Bilo je jasno da će rat biti dug, težak i krvav. Svaki dan mogao je donijeti nove granate, nove ranjene, nove sprovode i nova razaranja.

Ali upravo u tim danima stvarala se obrana grada. Vinkovci su postali mjesto izdržljivosti. Grad na udaru, ali ne i grad koji se predaje. U njegovim podrumima, bolnici, ulicama, položajima i improviziranim zapovjednim mjestima rađala se snaga koja će mjesecima držati istočnu Slavoniju.

Teški dani srpnja 1991. pokazali su da se Hrvatska ne brani samo velikim operacijama, nego i očajničkim pokušajima da se zaštite grad, cesta, kvart, obitelj i život.

Zašto se ova kronologija mora pamtiti

Akcija Mirkovci ne smije se promatrati izdvojeno od 19. srpnja. Prvo granatiranje Vinkovaca bilo je uvod, a 22. srpnja odgovor u očajničkoj potrebi da se grad zaštiti.

Zato je to priča o teškim danima, o gradu koji je prvi put osjetio granate i o braniteljima koji su tri dana kasnije krenuli prema izvoru te opasnosti.

Trinaest poginulih hrvatskih branitelja ostalo je trajni znak cijene koju su Vinkovci, Županja i okolna mjesta platili u prvim mjesecima rata. Njihova žrtva dio je temelja obrane istočne Slavonije.

Kada se danas govori o 22. srpnju 1991., ne smije se govoriti samo o neuspjeloj akciji. Treba govoriti o hrabrosti ljudi koji su krenuli u nemoguće vrijeme, u nemogućim okolnostima, s jasnim ciljem: obraniti Vinkovce i zaustaviti neprijateljsku vatru iz Mirkovaca.

U akciji Mirkovci ’91 poginuli su Dražen Abramović, Mato Božić, Vinko Dandić, Željko Jurčević, Franjo Jurčić, Vlatko Marinović, Tunjo Pejić, Ivan Pranjić, Mario Prusina, Nade Rogić, Marinko Šimunac, Dražen Tomšić i Perica Bušić.

Trinaest imena, trinaest života i trinaest obitelji koje su toga 22. srpnja 1991. zauvijek ostale bez svojih sinova, braće, očeva i suboraca. Krenuli su prema Mirkovcima kako bi deblokirali cestu Vinkovci – Tovarnik i pokušali zaustaviti svakodnevno granatiranje Vinkovaca iz neprijateljskog uporišta. Dočekani su u zasjedi, u jednom od najtežih dana za Vinkovce, Županju i cijelu istočnu Slavoniju.

Njihova imena danas nisu samo uklesana u spomen-obilježje. Ona su uklesana u pamćenje hrvatskog istoka, kao trajni podsjetnik na cijenu kojom su se branili Vinkovci, Županjska Posavina i sloboda Hrvatske.

IZVOR: PU Vukovarsko srijemska