Napad na hrvatske policijske ophodnje najavio krvave dane u Belom Manastiru

Kada se govori o ratu u Baranji, kolovoz 1991. najčešće se sažima na pogibiju hrvatskih policajaca 13. kolovoza i završne borbe za Policijsku postaju Beli Manastir. U takvoj kronologiji napadi izvedeni tri dana ranije ostaju gotovo nepoznati.

Objavljeni podatci o 10. kolovoza nisu opsežni, ali su dovoljno jasni da pokažu obrazac djelovanja pobunjenih srpskih snaga. Cilj nisu bili samo policajci nego i prometnice kojima se održavala veza između Belog Manastira, hrvatskih naselja u Baranji i Osijeka.

Dvije ophodnje napadnute istoga dana

Dan prije napada, 9. kolovoza, srpski pobunjenici razoružali su tročlanu hrvatsku policijsku ophodnju u Belom Manastiru. Policajce su vezali i zatvorili u podrum obližnje kuće, gdje su ih fizički zlostavljali do jutra 10. kolovoza.

Istoga dana na ulazu u Beli Manastir pucano je na drugu policijsku ophodnju. U tom napadu nije bilo stradalih. Potom je na jednoj od prilaznih prometnica napadnuta još jedna ophodnja, pri čemu su ranjena dvojica hrvatskih policajaca. Dostupni javni izvori ne navode njihova imena, težinu ozljeda ni točno mjesto drugog napada. Ne navode ni sastav napadačke skupine, osim što počinitelje određuju kao srpske pobunjenike. Kronologiju potvrđuje tekst Ivana Galovića „Rat u Baranji“, objavljen u časopisu Hrvatski vojnik u kolovozu 2025.

Jedina hrvatska postrojba koja se može izravno povezati s događajem jest Policijska postaja Beli Manastir, na čijem su području ophodnje djelovale. Od srpnja su joj u pomoć dolazili policajci iz policijskih postaja Valpovo, Donji Miholjac i Đakovo, ali izvor ne navodi jesu li pripadnici tih postaja bili u ophodnjama napadnutima 10. kolovoza. Stoga ih nije korektno navoditi kao potvrđene izravne sudionike.

Policija između barikada i oklopa JNA

Hrvatski policajci u Baranji tada su uglavnom raspolagali puškama i pištoljima. Dio naoružanja iz Belog Manastira ranije je prebačen u Osijek, gdje se ustrojavao Zbor narodne garde. Nasuprot njima stajali su domaći srpski pobunjenici, odmetnuti policajci, dobrovoljci pristigli iz Srbije i snage takozvane Teritorijalne obrane Baranje.

U Belom Manastiru nalazila se i vojarna „Kosta Nađ“ s 51. graničnim bataljunom JNA i 39. centrom za odgoj i dresuru pasa. Preko Batinskog mosta u Baranju je početkom srpnja ušla 36. mehanizirana brigada JNA iz Subotice, dok je zapovijed 12. korpusa od 8. srpnja predviđala stvaranje Taktičke grupe „Baranja“ i raspoređivanje oklopnih snaga prema Bilju i Osijeku.

Nema dovoljno dokaza da se određenoj postrojbi JNA pripiše pucnjava na ophodnje 10. kolovoza. Međutim, JNA se više nije mogla smatrati neutralnom snagom. Njezini oklop, raspored postrojbi i potpora pobunjenicima stvorili su uvjete u kojima su hrvatski policajci napadani na području vlastite postaje, dok su barikade postupno zatvarale prometne pravce.

Napad nije ostao izdvojen. Već 11. kolovoza minirana je željeznička pruga Osijek – Beli Manastir. U noći s 12. na 13. kolovoza iz Uglješa su minobacačima napadnuti grad i policijska postaja, a iz Jagodnjaka Čeminac i Petlovac.

Dana 13. kolovoza u zasjedama su poginuli policajci Policijske postaje Beli Manastir Marjan Kuzman i Zoran Sinanović te pripadnik osječke Specijalne jedinice policije Vidoja Marić. Više policajaca bilo je ranjeno. Njihova se pogibija ne smije zamijeniti s napadima od 10. kolovoza, u kojima nije bilo poginulih.

Trideset i pet godina poslije još nedostaju odgovori

U Belom Manastiru sjećanje na poginule policajce čuva se godišnjom komemoracijom 13. kolovoza ispred Policijske postaje te misom u crkvi svetog Martina biskupa. Tako je bilo i 2025. godine, kada je obilježena 34. godišnjica njihove pogibije. Program za 35. godišnjicu 2026. do zaključenja ovog teksta 10. kolovoza još nije bio objavljen među službenim vijestima Policijske uprave osječko-baranjske.

U dostupnim službenim objavama nema zasebnog obilježavanja napada od 10. kolovoza. Taj je događaj uglavnom uključen u prikaz višednevnih napada na policiju i prometnice. Upravo zato danas treba jasno razlikovati datume, žrtve i postrojbe.

Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata čuva fond Sekretarijata za unutrašnje poslove Beli Manastir za razdoblje od 1991. do 1997., koji sadržava šest kutija gradiva. Daljnje istraživanje policijskih izvješća moglo bi otkriti imena ranjenih policajaca, sastav ophodnji i točnije mjesto napada.

Hrvatski policajci toga kolovoza nisu branili Baranju u ravnopravnim uvjetima. Odlazili su u ophodnje dok su se prometnice zatvarale, njihovi kolege razoružavali, a oklop JNA raspoređivao oko grada. O tome treba pisati precizno. Nepoznate detalje valja ostaviti nepoznatima, ali potvrđene činjenice jasno pokazuju tko je napadao hrvatske državne službenike, a tko je pod krajnje nepovoljnim okolnostima pokušavao održati red i obraniti stanovništvo.