Pušina, 11. kolovoza 1991.: Policijski automobil izrešetan 61 metkom, ubijen Stjepan Mlakar

Na cesti između Humljana i Pušine, na obroncima Papuka, 11. kolovoza 1991. prekinuta je redovita ophodnja trojice hrvatskih policajaca. Oko 10.20 sati njihovo službeno vozilo našlo se pod rafalnom paljbom iz unaprijed pripremljene zasjede.

U automobil je ispaljen ukupno 61 metak. Policajac Stjepan Mlakar smrtno je stradao, Franjo Sterle teško je ranjen, dok je Josip Jurković zadobio lakše ozljede. Mlakar je postao prvi poginuli hrvatski branitelj na području današnje Virovitičko-podravske županije.

Napetost koja je prethodila napadu

Početkom kolovoza 1991. sigurnosne prilike u podpapučkim selima ubrzano su se pogoršavale. Predstavnici tadašnje općinske vlasti u Orahovici 4. kolovoza posjetili su Slatinski Drenovac i razgovarali s tamošnjim stanovništvom srpske nacionalnosti. Razgovor je formalno završio porukama o lojalnosti i suradnji.

Već sljedećeg dana u središtu Slatinskog Drenovca izvješena je srpska zastava. Policija tada nije intervenirala jer su je sami mještani uklonili, ali je događaj upozorio da se iza prividnog mira odvijaju organizirano naoružavanje i pripreme za pobunu.

Povjesničar Natko Martinić Jerčić u znanstvenom radu o političkim i sigurnosnim prilikama u zapadnoj Slavoniji napad kod Pušine smješta u završnu fazu destabilizacije koja je tijekom kolovoza 1991. prerasla u otvorenu velikosrpsku agresiju. Znanstveni rad objavljen je u časopisu Review of Croatian History.

Trojica policajaca u posljednjoj ophodnji

Toga nedjeljnog prijepodneva policajci Policijske postaje Orahovica Josip Jurković, Franjo Sterle i Stjepan Mlakar krenuli su prema Slatinskom Drenovcu. Prošli su kroz Humljane i nastavili prema Pušini.

Na ulazu u selo primijetili su ploču na kojoj su bila ispisana četiri ćirilična slova „S“. Još nisu znali da se uz cestu nalazi pripremljena zasjeda. Kada je automobil došao u domet napadača, s desne strane otvorena je rafalna paljba.

Jurković, koji je upravljao vozilom, uspio je izići iz automobila, uzeti pušku i uzvratiti vatru. Time je nakratko zaustavio napadače. Sterle je pogođen s 13 metaka, dok je Mlakar, koji je sjedio na stražnjem sjedalu, pogođen 23 puta i preminuo na mjestu napada. Službena policijska kronologija potvrđuje vrijeme napada i sastav ophodnje, a Policijska uprava virovitičko-podravska navodi da je automobil izrešetan sa 61 metkom.

Teško ranjeni Sterle pokušavao je dozvati pomoć. Vozila koja su prolazila cestom u početku se nisu zaustavljala. Najprije je stao biciklist iz smjera Humljana, a zatim obitelj u crvenom automobilu koja je dolazila iz Pušine. Vozač je otišao po Hitnu pomoć, nakon čega je na mjesto napada stigla medicinska sestra Zdenka Jurenac iz Čačinaca. Njezina pravodobna pomoć bila je presudna za Sterleovo preživljavanje.

VIDEO: „Posljednja patrola“

O napadu i njegovim posljedicama povjesničar Dino Mataz snimio je dokumentarni film Posljednja patrola, premijerno prikazan 2020. godine. U filmu govore članovi obitelji, preživjeli policajci i svjedoci događaja.

Napad nakon kojeg više nije bilo redovitih ophodnji

Ophodnja u kojoj je poginuo Stjepan Mlakar ostala je posljednja policijska ophodnja upućena u pobunjena podpapučka sela. Nakon napada postavljene su barikade, organizirane srpske paravojne formacije te utvrđeni položaji u Pušini, Kraskoviću i Slatinskom Drenovcu.

Već 12. kolovoza 1991. proglašena je takozvana SAO Zapadna Slavonija. Hrvatska policija i Zbor narodne garde morali su uspostaviti crtu obrane kod Humljana kako bi spriječili prodor prema Čačincima, Orahovici, Podravskoj magistrali i željezničkoj pruzi koja je bila iznimno važna za povezivanje s istočnom Slavonijom.

Napad kod Pušine zato nije bio izdvojeni incident. Bio je dio organizirane pobune i uvod u ratna djelovanja, progone i zločine koji su ubrzo zahvatili podpapučko područje.

Dvanaestorici suđeno u odsutnosti – nitko nije odgovarao

Prema dostupnim povijesnim kronikama, kao predvodnik skupine koja je postavila zasjedu navodi se Milenko Stanković. Pred Županijskim sudom u Osijeku za napad se sudilo dvanaestorici optuženih, ali svima u odsutnosti.

Ni jedan od neposrednih počinitelja nije stvarno izveden pred hrvatski sud niti je za ubojstvo Stjepana Mlakara i ranjavanje njegovih kolega izdržao kaznu. Da za ovaj zločin nitko nije odgovarao, godinama je u svojim službenim izvješćima ponavljalo i Ministarstvo unutarnjih poslova.

Obitelj Mlakar ubrzo je doživjela novu tragediju

Stjepan Mlakar imao je samo 30 godina. Iza njega su ostali supruga Dragica te sinovi Robert i Renato.

Obiteljska tragedija nije završila njegovom pogibijom. Nepunih mjesec dana poslije, tijekom zločina nad hrvatskim stanovništvom Balinaca, Četekovca i Čojluga, ubijen je i Stjepanov mlađi brat Milan Mlakar.

Stjepanovo ime danas nosi ulica u Orahovici u kojoj se nalazi policijska postaja. Na mjestu zasjede između Humljana i Pušine podignuto je spomen-obilježje kod kojega se svake godine okupljaju njegova obitelj, suborci, policajci i hrvatski branitelji.

Trideset i pet godina poslije, napad kod Pušine ostaje zapisan kao trenutak u kojem je pobuna na orahovačkom području prerasla u otvoreni rat. Stjepan Mlakar nije poginuo u napadu na tuđe selo niti u vojnoj operaciji. Ubijen je obavljajući redovitu policijsku dužnost na teritoriju Republike Hrvatske.

Njegova žrtva nije zaboravljena. Kazna za njegove ubojice, međutim, još nije stigla.

Izvori: Ministarstvo unutarnjih poslova RH; Policijska uprava virovitičko-podravska; Virovitičko-podravska županija – 35. obljetnica; Natko Martinić Jerčić, Political Circumstances and Security Situation in Western Slavonia…; Mario Gumbarević, Virovitica, Podravska Slatina i Orahovica u Domovinskom ratu; Davor Runtić, Junaci Domovinskog rata, knjiga IV.; Petar Žarković, Pismo ratniku – Knjiga sjećanja na poginule branitelje slatinskoga i orahovičkog područja