ČESTIT VAM BOŽIĆ, BRAĆO POLJACI!

Poljska je opet na meti. S jedne strane napadaju je neokomunisti i staljinisti – ideološki sljedbenici onih koji su je s nacistima komadali početkom Drugoga svjetskog rata, a s druge, globalisti, krojači „novog svjetskog poretka“, masonerija i njihovi poltroni i slugani na Zapadu. Jednom riječju, Poljaci smetaju svima koji vjeru u Boga smatraju glavnom zaprjekom na putu „progresa“ i „napretka“ – dakako, onako kako su ga oni zamislili u svojim bolesnim glavama. Doduše, ponosni kršćanski, katolički poljski puk koji ljubomorno čuva svoje temeljne vrijednosti i vjeru u tim krugovima ionako nikad nije bio omiljen, ali nedavna izjava što ju je dao novi premijer Poljske Mateusz Morawiecki, ovaj je jaz dodatno produbila i podgrijala stare sukobe. On je jasno i glasno dao do znanja tko su, kuda idu Poljaci i kako zamišljaju život u zajednici europskih naroda. “Želimo promijeniti Europu. Moj san je učiniti je ponovno kršćanskom, jer, nažalost, na mnogim mjestima ljudi više ne pjevaju božićne pjesme, crkve su prazne i pretvaraju se u muzeje, a to je jako tužno“ – rekao je među ostalim i dodao kako „Poljaci kao velika i ponosna nacija neće pristati na ucjene europskih vođa.“ (Vidi: https://dnevni-list.ba/komentar-potrebno-je-manje-europske-unije-a-vise-europe/; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 20.12.2017.) Očekivano, ove riječi što ih je Morawiecki izgovorio u intervjuu katoličkom kanalu Catholic Herald izazvale su uzbunu. Svi oni koji svijet i Europu već desetljećima nastoje lišiti kršćanskog naslijeđa i podrediti je sebi i svojim interesima, skočili su na stražnje noge, poput divljih zvijeri. Razumljivo, moralne, etičke i obiteljske vrijednosti i humanistički kršćanski nauk, najveće su opasnosti za svijet grabežljivaca i materijalista u kojemu je dekadencija odraz „progresa“, a nastranosti i perverzije ogledalo „suvremenosti“. Oni pod krinkom „napretka“ žele svijet bez Boga i kršćana, jer nisu u stanju ovladati ljudskim dušama i provesti svoje naume među narodima koji slijede Krista. Konzument, potrošač, homo-sapiens ispranog mozga i bez stava koji pristaje na ropstvo – i to ne samo materijalno, nego i duhovno i intelektualno, to je ideal jedinke koja treba Europi i svijetu zapadne hemisfere i najbolji materijal za oblikovanje po njihovim željama i zahtjevima. Zato ne treba čuditi da svako izražavanje mišljenja koje se razlikuje od onoga što ga oni zagovaraju nailazi na agresivnu medijsku kakofoniju u kojoj se na „stup srama“ pokušava pribiti sve koji se ne klanjaju takvom nakaradnom pogledu na svijet koji je uperen i protiv Boga i protiv Čovjeka. Poljaci su opet dežurni „fašisti“ i „antisemiti“ u Europi!? Nije to ni Njemačka (iz koje je potekao nacizam), ni Italija (kolijevka fašizma), ni Francuska (iako je vjerno služila Hitleru sve do 1944. godine), ni Švedska, Danska, i Norveška sa svojim podaničkim kolaboracionističkim kvislinškim režimima, ni Švicarska koja je svoju neutralnost plaćala deponiranjem nacističkog zlata, ni Velika Britanija koja je Hitleru omogućila početna osvajanja i kalkulirala sve dok nije izravno napadnuta...nisu krive kolonijalne zapadno-europske zemlje koje su iz svojih sebičnih interesa započele oba svjetska rata i čije dugove iz prošlosti svi skupa plaćamo i danas... Poljska je „krivac“!? Poljska koja je kroz cijelu svoju povijest bila podjednako pritisnuta hegemonijom Istoka i Zapada i toliko puta osuđena na smrt, ali se krvavo borila I IZBORILA za svoju slobodu. Poljska je preživjela. I to joj bjelosvjetski mešetari i krojači „novog svjetskog poretka“ ne mogu oprostiti. Kroz stoljeća izložena ratovima i nesmiljenim napadajima Huna, Tatara, Nijemaca, Prusa, Turaka, Habsburgovaca, Švedske, Rusije i u ne tako dalekoj prošlosti nacističke Njemačke i komunističkog SSSR-a, Poljska je opstala, a ponosni poljski narod izborio svoju konačnu samostalnost. I pri tomu je ova velika slavenska nacija ostala svoja: kršćanska i katolička – i to je ono što naročito smeta, pogotovu staljinistima, sljedbenicima crvenog fašizma, ali čini se ništa manje i bezbožnicima - antikristima (globalistima) na Zapadu. Neo-staljinisti i mentalni sljedbenici komunizma imaju poseban motiv za ogorčenje kad su Poljaci u pitanju. U vizuri podjele svijeta u kojoj je njihov Staljin bio saveznik nacističkog vođe Hitlera, oni su bili prvi na redu. Nacisti i komunisti imali su dva potpisana sporazuma u 1939. godini (jedan u kolovozu, kojim su definirali svoje odnose kao saveznici i prijatelji, te drugi što su ga potpisali u rujnu i njime utvrdili međusobnu liniju demarkacije u Europi). [caption id="attachment_91005" align="aligncenter" width="503"] Podjela Poljske između Hitlera i Staljina 1939. Godine (Izvor za fotografiju: https://hr.wikipedia.org/wiki/Agresija_SSSR_na_Poljsku) [/caption] Sovjeti su započeli s masovnim zločinima prema Poljacima prije nego je to učinio Hitler i pokazali su se još okrutnijima. Oni su ovaj narod smatrali „neprijateljskom nacijom“ i već 1940. godine pobili su preko 22.000 Poljaka (časnika, intelektualaca i pripadnika građanskog sloja). Likvidacije je planski provodio NKVD, a u desetljećima poslije rata bile su pripisivane Nijemcima, sve dok se nakon pada Berlinskog zida konačno nije otkrila cijela istina. Prisjetimo se da nas Hrvate vežu posebno duboke i trajne veze s ponosnom i velikom poljskom nacijom. Ne samo zbog zajedničkih slavenskih korijena (Bijeli Hrvati su dijelom podrijetlom s područja južne Poljske), nego i uslijed slične sudbine kroz povijest. Uvijek smo se morali boriti za svoje mjesto pod suncem i opirati hegemoniji susjeda kao i oni. To je zacijelo imao u vidu i pokojni papa Ivan Pavao Drugi, danas svetac Rimske crkve, kad je u tri navrata kao nasljednik Svetoga Petra ukazao posebnu čast Hrvatskoj svojim posjetima (1994., 1998. i 2003. godine), podsjetivši upravo na bratstvo dvaju naroda, zajedničke korjene, sličnu sudbinu i vjernost koju smo kao i Poljaci kroz razdoblje dulje od tisućljeća izražavali prema Svetoj Stolici i Katoličkoj crkvi. [caption id="attachment_91006" align="aligncenter" width="384"] Papa Poljak, prijatelj Hrvata, Ivan Pavao II (Izvor za fotografiju: https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/4/46/JohannesPaul2-portrait.jpg) [/caption] Poljak Karol Wojtyla, za svoga gotovo 27 godina dugog papinskog pontifikata, izrastao je u moralnu vertikalu XX stoljeća i jako je dobro znao što za europske narode znače nacionalni identitet i osjećaj pripadnosti kršćanstvu. U Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine, prigodom proglašenja našeg mučenika Alojzija Stepinca blaženikom, podsjetio je kako se Europa u XX stoljeću suočila s tri podjednako opasna zla: nacizmom, fašizmom i komunizmom. Danas kad vidimo i osjetimo na koje se sve načine naša vjera nastoji potisnuti i iskorijeniti, sjetimo se njegovih poruka i upitajmo se: Nije li na pomolu novi totalitarizam pod krinkom „demokracije“, „slobode“ i „ljudskih prava“? I je li on u svojoj biti manje opasan od ova tri spomenuta zla iz prošlosti? Jesmo li mi Hrvati dostojni onoga što nam je Ivan Pavao Drugi za života pružao i čemu nas je učio? Njegova Poljska ga vjerno slijedi. I ona se neće odreći sebe. A mi? Čega se bojimo? Zar njegove prve riječi (kojima se obratio nakon što je izabran za Rimskog papu okupljenom puku na Trgu Svetoga Petra, 16. listopada 1978. godine) nisu bile: „NE BOJTE SE!“ Sjećamo li se što nam je govorio ovdje u Hrvatskoj, pred mnoštvom od stotina tisuća naših vjernika u vrijeme svojih posjeta, propovijedi i obraćanja? „Budite hrabri!“, „Budite narod nade! Budite narod koji moli! Budite narod koji vjeruje u Riječ koju nam je dao Bog! Koja se je ostvarila u Kristu!“ Imali smo posebno mjesto u srcu tog Poljaka, Pape i Sveca i on je to izrazio bezbroj puta, pa i u Zadru, tijekom svoga posljednjeg pohoda, 9. lipnja 2003. godine, kada je na usklike vjernika: „Ivane Pavle!“ i „Papa, mi Te volimo!“, odgovorio: „Posebna hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije i Kvarnera. Sjećam se vaših patnji uzrokovanih ratom što su još uvijek vidljive na tvojem licu i što se odražavaju na tvojem životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice toga rata. Poznata mi je, međutim, tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da jednom i ti ugledaš bolje dane.“ (http://www.zadarskilist.hr/clanci/10062011/proslo-je-osam-godina---posebna-hvala-tebi-ljubljeni-puce-hrvatski; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 21.12.2017.) I doista, koga se moramo bojati ako je Bog uz nas i ako smo mu vjerni? Razmislimo malo o tomu ovih dana u očekivanju rođenja našega Spasitelja Isusa Krista. Ostanimo vjerni Bogu i Materi Crkvi, jer to je jedino sigurno utočište u razdobljima bura i oluja i sidro bez kojega ne možemo opstati. Nije ovo prvi put da sile paklenske nastoje zatrti Crkvu i vjeru našu. Čine to od njezina postanka, već više od dva milenija. Ideologije, vladari, režimi, sile, vojske i carstva su dolazili, prolazili, nestajali... Kristova crkva je ostala. „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena  i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće  je nadvladati...“ (Mt 16:18)   Zlatko Pinter