Diana Majhen: 'Ej, umorna zemljo, izmučena....'

Evo je za nama još jedna godina u kojoj se nije dogadjalo ništa dobroga, a dogodilo se podosta toga lošeg. Nekako se čini da Hrvatska ide silaznom putanjom postojano i bez imalo oklijevanja. Jednog smo gospodara zamijenili drugim, pa sada upute više ne slušamo iz Beograda nego iz Bruxellesa, i to bi otprilike bila sva razlika. Antihrvatski elementi, koje sačinjavaju antifašisti, komunisti, jugonostalgičari, razne nevladine udruge i abolirani četnici, svake su godine sve jači i jači. A mi sve slabiji. Nekako smo se vremenom od pobjednika pretvorili u miševe, pa mi se često čini da smo zauzeli one rupe u kojima su se tijekom Domovinskog rata skrivali oni koji su danas najglasniji kada treba pljuvati po svemu za što smo se borili, zajedno sa većinom onih koji danas vladaju Hrvatskom. Što to znači za budućnost naše zemlje, vjerujem da nema potrebe previše naglašavati. Često mi padnu na pamet stihovi Thompsonove pjesme i ne mogu, a da ne pomislim koliko je istine u njima. ....Ej, umorna zemljo, izmučena, ima li još tko umrijeti za te? I doista, što reći djeci, kako ih uputiti odnositi se prema nekoj eventualnoj ugrozi zemlje u kojoj žive i koju vole? Ako ćemo govoriti istinu, to bi trebalo izgledati otprilike ovako: 'Isti čas se dignite u obranu svoje Domovine. Oružje nemate, strijeljivo nemate, opremu nemate, pa se morate pobrinuti da to osvojite od neprijateljskih vojnika. Riskirajte svoj život sa malom nadom da ćete se vratiti živi. A ako se to čudo ipak dogodi, onda se pripremite za to da ćete postati ratni zločinci, pripremite se za sudjenje i dugogodišnje zatvorske kazne zato što branili Domovinu. Pripremite se na to da vas pljuju i omalovažavaju na svakom koraku, pripremite se na tone šarenih tabletica bez kojih nećete moći preživjeti dan, pripremite se na to da ste svako malo po sahranama svojih suboraca i prijatelja koji nisu mogli dalje. I svakako, pripremite se na to da vam zakone i živote kroje oni protiv kojih ste se borili, jer su oni ti koji će doći na vlast nakon svega, potpuno neovisno o tome pobijedili ili izgubili'. Ja mislim kako djeci svakako treba govoriti istinu. Kakve god posljedice bile. Pa se shodno tome pitam, tko će doista braniti ovu zemlju ukoliko jednom bude trebalo? Neće sigurno razni gongovi, dokumente, antifašističke udruge, neće tomići, jergovići, dežulovići i njima slična gamad, a neće ni većina naših političara, oni se uvijek sklone na sigurno i čekaju pobjednika, kako bi mu se mogli priključiti (čast rijetkim izuzecima). Hipotetsku situaciju o ratnoj ugrozi slobodno možemo prenijeti na bitke koje se iz dana u dan vode izmedju HRVATA i antihrvata, na one koji se bore za hrvatsku suverenost i hrvatske nacionalne vrijednosti i one koji ih nastoje zakopati milijun kilometara duboko u zemlju. Za sada, mi gubimo. Već godinama, kontinuirano. Na momente se čini kako smo već izgubili i kako jedino što nam preostaje je razviti bijelu zastavu i pomiriti se sa onim što se dogadja, prihvatiti to kao realnost i kao budućnost naše zemlje i našeg naroda. A ja se nekako, koliko god to ponekad možda i htjela, jednostavno ne mogu pomiriti s tim da su svi oni životi pali uzalud, da je sve ono što smo prošli i što još uvijek prolazimo bilo za ništa. Jednostavno, ne mogu prestati sanjati Hrvatsku kakva je trebala biti i svaki put kada razmišljam o tome javi se u meni neki bijes, neki prkos i neka nova nada. Zar ćemo doista samo tako prepustiti zemlju koja je desetljećima natapana hrvatskom krvlju onima koji ju mrze, ili u najboljem slučaju, onima kojima ona ne znači ništa? Ovo je naša zemlja. Mi smo ju sanjali, mi smo je stvarali u krvi, mi smo umirali za nju. I svake sekunde trebamo toga biti svjesni, čak i kada se čini da smo izgubili bitku. Jer, sutra će, kao i bezbroj puta do sada, nad Hrvatskom osvanuti novi dan. A naše bitke još traju. I trajat će, sve dok više ne bude nikakvih mesića, pusićki, vrdoljaka, pupovaca, plenkovića, ostojića i njima sličnih koji upravljaju našim sudbinama. Sve dok, kako je trebalo i biti, zrak u Hrvatskoj doista ne bude čist. Sretna nova 2018. godina Diana Majhen Dragovoljac.com