Dujmović: Draga moja hrvatska estrado, samo je i jedino, Oliver Dragojević Beogradu rekao ‘Nikada’!

Odrastao sam ljeti izmedu Nene Ninčevića i Vinka Coce… Prve najnevinije pjesme Nene Ninčevića na gitari slušao sam praktički kao pubertetlija sredinom sedamdesetih na Čiovu… I dakako prve Oliverove hitove… Kakvih tridesetak godina kasnije mislim da ce me baš Ninčević na jednom Porinu upoznati sa Oliverom koji će mi, evidentno upoznat sa mojim problemima, reći gledajući u Mirka Galica: “Čuvajte ga se Dujmoviću”… piše Tihomir Dujmović Bilo je to vrijeme kad je Galić bio šef HTV-a dok su neki licitirali sa mojim imenom kao mogućim šefom informative na HRT-u i netko je očito to prenio Oliveru… Ne samo da nisam postao šef informative na HRT-u, nego sam zbog svojih oštrih tekstova protiv Galića i Sanadera koji ga je doveo, doživio čak i to da je Galićev sin, tadašnji čelnik Leda i tenisač na istom teniskom terenu na Trešnjevci gdje sam i ja igrao, tražio da me se izbaci iz istog tog teniskog kluba! Zašto? I Zbog mojih tekstova protiv njegova oca!!! Onda je na maratonskoj sjednici istog tog teniskog kluba tik uz hotel Panoramu, Zdravko Tomac usklikom “pa ljudi nije ovo 71”, uz pomoć još par ljudi ishodio da mogu nastaviti igrati tenis premda pišem kritički o Mirku Galiću, a njegov sin je u upravi teniskog kluba! On je pak preglasan, izašao iz vodstva kluba u znak prosvjeda! To su ta vremena Račana i Mesića! Do tuda je išla osveta i žezlo vlasti! Te godine sam dobio dva otkaza, a atmosfera u Račanovoj Hrvatskoj je dakle bila takva da su vas i iz sportskih klubova izbacivali ako niste bili uz Račana i Mesića… Još sam dva puta protokolarno sreo Olivera i ti su susreti nevažni, za razliku od ove iskrice… Ta mi je pak iskrica dala do znanja da njegova odluka da nikad, ali baš nikad ne pjeva u Beogradu ima svoju dubinu. I nikad tamo i nije pjevao! Da, on nije bio Škoro, on nije Thompson, ali sam je postavio svoju letvicu u tim relacijama, letvicu koju mnogi nisu dosegnuli! Osobno i danas mislim o tim relacijama isto kao i onda kad sam o tome pisao i dobivao “bočne batine”: da je Terezin koncert u Beogradu i to pod nazivom “Prijatelji stari gdje ste”, moralna, ljudska i nacionalna eskortaža prvog reda! Isto vrijedi za Doris Dragović, Arsena Dedića ili Parni valjak…i brojne druge! Nitko sa estrade od tih likova nije bio u ratu i nije to ni trebao biti. Nitko od njih nije morao biti u rovovima 91, za njihovi slobodu i integritet ginuli su neki drugi, ali na njima je u ime te iste žrtve koju je za njih u tom smislu dana bilo da uzvrate jasnom gestom i to svima: braniteljima, naciji, publici dakle, ali pedagoški i agresoru! Draga moja hrvatska estrado, samo je i jedino, Oliver Dragojević (dakako uz Thompsona, Škoru, Bulića i nekolicinu drugih, ispričavam što ih sve ne navodim), samo je dakle Oliver rekao “nikada”, samo je on poručio svima preko Drine, sram Vas bilo, prezirem Vas zbog zla koje ste nam napravili i nikada, nikada, vam necu oprostiti što ste nam napravili… I nikada im i ne treba oprostiti jer ta izdaja i zvjerstva koja su nam počinili ne zaslužuju oprost! Samo je on, govorim o šlagerskom dijelu estrade, samozatajan kakvim ga je Bog napravio imao potrebu nikada ne spustiti prezrivi pogled prena onima što su cvijeće bacali na tenkove koji su kretali na Vukovar! Samo on! Hvala ti Olivere na pjesmama tvojim uz koje smo rasli, osobito ti hvala što si jedini imao snage i morala, za razliku od najvećeg dijela hrvatske glazbene scene koju može biti sram što te nije slijedila u tom minimalnom manifestu, poručiti i reći Beogradu – nikada neću pjevati kod Vas nakon svega što ste nam napravili!  To je najmanje što mogu u odnosu na sve što ste nam napravili! Najmanje! Hvala ti na svemu Olivere… Tvoje hitove je nemoguće zaboraviti, kao ni tvoju gestu ponosa, morala i ljudskosti! Za razliku od najvećeg dijela hrvatske glazbene scene! I večeras ću zapaliti svijeću i slušati tvoje pjesme kao što cu djeci pričati da nisi bio samo najbolji nego i jedini koji si rekao bandi u Beogradu: Nikada me nećete vidjeti! Tihomir Dujmović