Hasanbegović o neojugoslavenskoj Deklaraciji – To je koncept jezika Jugoslavenske Armije

“U početku sam tu Deklaraciju komentirao dosjetkom da je riječ o ‘Vukovskom vapaju jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domajom’. No kada sam podrobno pročitao sadržaj Deklaracije, kada sam vidio potpisnike tog pamfleta, shvatio sam da nije riječ o bezazlenoj izjavi. Riječ je o neojugoslavenskoj platformi koja to propalo jugoslavenstvo i propalu ideologiju smješta na izvorno područje gdje je nastalo – na područje jezika i kulturne ideologije. Dakle, ovo trebamo gledati u širem geopolitičkom konceptu jer Deklaracija nije nastala u zrakopraznom prostoru. Deklaracija počiva na traktatu Snježane Kordić “Jezik i nacionalizmi” (knjigu je financijski pomoglo Ministarstvo kulture RH 2010. godine, ministar Jasen Mesić, op. a) koji je teorijska podloga ne samo za nijekanje koncepta hrvatske jezične samobitnosti, već za stvaranje podloge za novi koncept jugoslavenskog kulturnog jedinstva koje treba biti podloga za rješavanje političkih procesa na prostoru bivše Jugoslavije, prije svih to se odnosi na zemlje koje su ostale izvan Europske unije.” “Hrvatska je usputni cilj jer je hrvatska jezična situacija drugačija. Iz vizure hrvatske jezične samobitnosti, iz vizure Hrvatske kao članice Europske unije, ovo je ubod komarca. Glavna meta ove Deklaracije, uz nedovršene jezične i nacionalne identifikacije je atak na Bošnjake i Crnogorce. Među potpisnicima ove Deklaracije, bez obzira na to što je predstavljena u Sarajevu, bez obzira na to što je, na moju žalost, među potpisnicima Deklaracije i Balša Brković, sin jednog od prvaka crnogorske nacionalne samobitnosti Jevrema Brkovića, među potpisnicima nema niti jedne relevantne osobe koja sudjeluje u procesu crnogorske i bh. nacionalne jezične emancipacije. Ovdje je, uglavnom, riječ o književnicima i političkim aktivistima, javnim radnicima, poznatim samozvanim ‘teoretičarima jezika’ poput Dejana Jovića, Snježane Banović, Ante Tomića ili Ede Popovića”, istaknuo je dr. Hasanbegović. “Ovo se ne može gledati izvan povijesnog i političkog konteksta. Motivi za ovu Deklaraciju među onima koji su je osmislili ipak nisu alturistički – protiv segregacije, a za bolje razumijevanje i toleranciju – napose u BiH, što bih prvi prihvatio, rekao je dr. Hasanbegović. Hrvati govore hrvatskim jezikom. Kada pozorno iščitamo Deklaraciju ovdje se javno iznose teorijska stajališta koja su u izravnoj suprotnosti s konceptom hrvatske jezične samobitnosti i hrvatskog kao samostalnog jezika. Ova Deklaracija ide ispod standarda hrvatskog jezika u vrijeme komunističke Jugoslavije. Ovdje se govori da je riječ o zajedničkom standardnom jeziku policentričnoga tipa, a standardni hrvatski jezik (i svi ostali) se svode na varijante. Koncepta varijanata je koncept jugoslavenskog jezičnog unitarizma. To je koncept, da pojednostavim, jezika Jugoslavenske Armije i ideja sastavljača većine potpisnika ovog pamleta, je da se ono što se postiglo u JNA vezano uz jezik, postane standard i podloga jezične politike svim državama nastalim nakon 90.-ih, izuzev Slovenije, Kosova i Makedonije. Kada malo bolje pogledamo tko su potpisnici tog pamfleta, a i ima ih oko dvije tisuće, među njima je mnogo onih koji smatraju da je jugoslavenska država i jugoslavenstvo državni i nacionalni normativ, a da je ovo postjugoslavensko stanje, kako ga oni zovu, jedna vrsta povijesnog ekscesa. Ako smo izgubili jugoslavensku državnu paradigmu, obnovimo jugoslavensku kulturnu paradigmu, krenimo u kulturnu i političku akciju, pa ćemo, ako budu povoljne međunarodne okolnosti, kroz određeno razdoblje ponovno obnoviti Jugoslaviju, odnosno jugoslavenski državni ideal. To je jedina činjenica i ona se može braniti i elaborirati satima pomnom raščlambom javnog, društvenog, političkog djelovanja pojedinih potpisnika tog pamfleta. Pileselu treba objasniti jednu stvar. On danas smatra nepotrebnim prevođenje tekstova iz Beograda na hrvatski jezik na njegovu portalu, ali vrijeme komunizma u SR Hrvatskoj nije postojala ni jedna novina u kojoj se srpski sugovornik ili srpski autor nije prevodio na hrvatski jezik. U Vjesniku, Večernjaku ili bilo kojoj hrvatskoj novini nije bilo moguće naći tekst u kojem se sugovornika nije prevodilo na hrvatski jezik. S druge strane ne treba zanemariti stanovite vanjske pokrovitelje ovoga projekta koji traje više godina, a to su određene njemačke zaklade. To je zaklada Alijans i još jedna (vjerojatno forum ZFD, op. a.) i mi to možemo promatrati u kontekstu jednog zrakopraznog prostora koji je nastao nakon prestanka priključivanja EU, pa se sada javljaju zamisli o stvaranju mini europske unije na tom prostoru. Ovo, dakle, gledam kao stvaranje jedne jezične i kulturne paradigme za integraciju toga prostora, zaključio je dr Hasanbegović.