Mesića se ne smije 'pomilovati'

Godine 2001., predsjednik Državne komisije za pomilovanja Josip Boljkovac predao je predsjedniku RH Stjepanu Mesiću prijedlog za pomilovanje Žarković Maria, Makaranina koji je 15. srpnja '92., zajedno sa ocem i većom grupom drugova - istomišljenika nasilno upao u makarsku bolnicu i do smrti zatukao Nenada Devčića, gardista Prve brigade koji je netom sišao sa neke krvave čuke na odmor. Hrvatskom su gardistu prije ubojstva u bolnici liječnici pokušali pružiti prvu pomoć, tretirajući ozljede koje su mu neposredno prije toga nanijeli Žarković, njegov otac i neodređen broj Makaranina nakon svađe i tuče u kafiću, ali izudaran je čak i liječnik koji se bandi pokušao suprotstaviti i zaštititi pacijenta. Predsjednik Mesić potpisao je pomilovanje. Na njegovu odluku nije utjecala čak ni činjenica kako je još 1986. g. Mario Žarković počinio svoj prvi "junački" čin umorstva, za koji je pravomoćno osuđen na 6 godina zatvora, ali mu je vrhovni sud i tada kaznu smanjio na 4 i pol godine. U noći na 5. kolovoza je, naime, s dvojicom prijatelja bez ikakvog razloga pretukao trojicu čeških turista koji su kampirali u park-šumi Sv. Petar pokraj Makarske. Česi su divljački premlaćeni dok su ležali u vrećama za spavanje, a od zadobivenih je ozljeda taj put preminuo mladi turist Mitas Ivan. Još tijekom toga je mračnoga razdoblja, dakle, to hladnokrvno umorstvo okarakterizirano kao "nepodopština" tada još maloljetnog junaka. Za svoje drugo ubojstvo, ovoga puta ubojstvo hrvatskog branitelja, 1999. je godine osuđen na kaznu od 12 godina zatvora, ali Mesić mu je kaznu ponovno skratio za 2 godine, tako da je mladi junak na slobodu pušten već 2002. godine; dok mu je otac zbog poticanja na ubojstvo hrvatskog branitelja osuđen na kaznu od 5 godina uvjetno, te je u zatvoru proveo ukupno 15 mjeseci. Moja malenkost se pribojava kako Hrvatska neće biti pomilovana od sljedećeg ubojstva već iskusnog ubojice, a bitnim mi se komentarom o posljednjem ubojstvu nestašnog Maria čini i onaj u kojem gospodin Boljkovac izjavljuje kako se tu radilo o masovnoj tučnjavi, a da je i otprije poznato da su pripadnici HV-a često nasilni, te da uzimaju zakon u svoje ruke. Činjenica da se radilo o tučnjavi dvojice gardista protiv najmanje 15 huligana predvođenih 63-godišnjim čovjekom njemu ne znači ništa. Predsjednik RH i vrhovni zapovjednik njenih oružanih snaga g. Stjepan Mesić slučaj je komentirao ovako: - Nema nikakvog nesporazuma, nego postoje ljudi koji se prave da ne razumiju o čemu se radi. Sve je jasno, ali su neki zaduženi da rade afere i rade ih uporno. Sve to kreće iz suda u Splitu… (????) Meni osobno tu ništa nije jasno, i Zaista ne razumijem Što To kreće iz suda u Splitu? Iste se te 2002. godine, na sreću za mladog Marija, njegovog oca i ostatka makarske bande - nakon pomilovanja, u hrv. Saboru predlažu izmjene i dopune zakona, po kojima kazna za napad na vojnu osobu u obavljanju službene dužnosti za sobom povlači kaznu doživotnog zatvora ali, ponovno samo po mišljenju moje malenkosti, g. Mesiću je tu puno bitniji onaj dio koji zabranjuje vrijeđanje njega samoga ili druge oblike verbalnih neslaganja sa njegovim stavovima, što neodoljivo podsjeća na zlatne godine odvlačenja ljudi u tamu ili na stijenje Golog otoka zbog izjava protiv drugog velikog partizana – Josipa Broza. HRVATSKI SE VOJNIK I BRANITELJ NEMA ČEGA STIDJETI, A PLAŠITI SE MORA SAMO ONIH KOJI MU ZAMJERAJU POBJEDU, TE MU ZBOG NJE ČAK I OBITELJI I NAJBLIŽIMA USKRAĆUJU PRAVO NA SLOBODAN I NORMALAN ŽIVOT! JER ON JE SVOJ ŽIVOT VEĆ NA RASPOLAGANJE BOGU DAO. Ali ujedno mi se čini i kako je, dan za danom, potrebno sve partizane i "antifašiste", te njihove idejne sljedbenike počevši od vrha pa naniže, stalno podsjećati na riječi jednoga od njihovih suboraca, drugova i negdašnjeg idola, partizanskoga generala Ivana Šibla kojega su se odrekli čim je vjetar zapuhao malo jače: Prošlosti se stidim, života nemam, a budućnosti se bojim. U makarskoj dakle, nikaj novog. Ali gdje se prema nama Dragovoljcima uopće ponaša drukčije? Za vrijeme smo Rata barem imali oružje za obranu od četnika, orjunaša, jugoslavena i postkomunjara, a danas nemamo ni to. Danas nas svaka šačica balavaca može dočekat iza ćoška i umlatit ko pese, to niti na yitel ("hrt") neće stić. Ali neka, neka tuku, ko i svaka lipa ukradena kaj im je prokleta, i svaka kap naše krvi im je ista takva. Pa neka tuku, doći će sve jedan dan na naplatu.   Darijo Strehovac Streh